U rijeci na sjeveru Hrvatske i danas se mogu pronaći zrnca zlata! Mještani su ga stoljećima ispirali na dravskim sprudovima

Kad se spomene Međimurje, većina će prvo pomisliti na zelene brežuljke prošarane vinogradima, uređene biciklističke staze, terme, domaću kuhinju i Muru i Dravu, dvije velike rijeke koje su stoljećima oblikovale život na krajnjem sjeveru Hrvatske. No Međimurska županija, najmanja u Hrvatskoj, krije i niz tradicija koje su neraskidivo povezane upravo s njezinim vodenim ljepoticama. Jedna od njih sačuvala se blizu Preloga, nedaleko od mjesta na kojem se Mura ulijeva u Dravu. Riječ je o Donjem Vidovcu u kojem danas živi nešto manje od 1200 stanovnika. Ondje su generacije ljudi odlazile na riječne sprudove u potragu za pravim zlatom.

Izdvajanje sitnih zlatnih čestica iz riječnog pijeska nekoć je bilo važan izvor prihoda brojnim obiteljima u ovom kraju. Donji Vidovec s vremenom je postao središte zlatarenja u Međimurju, a umijeće ispiranja zlata danas je dio zaštićene nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.

Zlato u Dravu i Muru nije stiglo slučajno. Rijeke su stoljećima čestice plemenitog metala donosile iz područja Alpa, taložeći ih s pijeskom i šljunkom na svojim obalama i sprudovima. Traganje za njima ima vrlo dugu povijest. Zlato se iz riječnih nanosa na ovim prostorima navodno izdvajalo još u rimsko doba, dok prvi pouzdani pisani tragovi o ispiranju zlata u Međimurju sežu u vrijeme Zrinskih, u 17. stoljeće.

Posebno je važna 1776. godina. Tad je carica Marija Terezija Donjovidovčanima dodijelila povelju kojom su dobili pravo na ispiranje zlata na Dravi, Muri i Savi. Zlatarenje se prenosilo s generacije na generaciju i bilo je aktualno sve do polovice 20. stoljeća. Dravski zlatari tražili su uglavnom sićušna zrnca i tanke listiće zlata, a posao je zahtijevao iskustvo, strpljenje i popriličnu fizičku snagu.

Kako je objavio portal eMeđimurje, za samo jedan gram zlata trebalo je prikupiti čak do 10.000 sitnih zlatnih čestica. Za tu količinu svojedobno se moglo dobiti oko 42 dinara. Za usporedbu, cjelodnevno kopanje kukuruza plaćalo se tek osam do deset dinara. Razlika je bila itekako značajna.

Posao je uglavnom bio sezonski. Zlatari su na rijeku odlazili kad su im to dopuštali poljoprivredni radovi i vodostaj. Daleko od kuće znali su provesti i do dva tjedna, a iz Donjeg Vidovca nerijetko su se otiskivali i uzvodno Dravom prema susjednoj Sloveniji. Koristili su čamce izrađene od drveta topole, dugačke i do sedam metara, u kojima su i spavali.

Kad bi prikupili dovoljno listića i zrnaca, zlatari su ih pečenjem na cigli oblikovali u grumene. Koliko je zlatarenje nekoć bilo rašireno najbolje pokazuje podatak da je 1939. samo u Donjem Vidovcu bilo čak 129 čamaca i oko 240 zlatara. Za dravsko zlato govorilo se da je najčišće prirodno na svijetu, a to su potvrdili i znanstvenici: udio plemenitog metala u analiziranim uzorcima iznosio je između 93,6 i 94 posto!

No tijekom 20. stoljeća polako su se mijenjali uvjeti za tradicionalno zlatarenje. Regulacija Drave te gradnja nasipa i hidroelektrana utjecale su na njezino prirodno meandriranje i stvaranje sprudova na kojima su međimurski zlatari nekoć strpljivo radili. Ispiranje zlata postupno je izgubilo gospodarsku važnost i gotovo nestalo kao zanimanje.

Jedan od posljednjih izvornih zlatara i najveći promotor te tradicije, Donjovidovčanin Matej Horvat, poznat kao Japica, preminuo je 2017. u 96. godini. No ovo pitoreskno mjesto u Međimurju vrijednu baštinu ne prepušta zaboravu. Udruga ”Vidovski zlatari” nastavlja čuvati znanje svojih predaka: na dravskim sprudovima organizira demonstracije ispiranja zlata, a toj tradiciji posvećena je i manifestacija ”Dani zlata i starih zanata”.