Jučer smo prošetali po dnu jezera koje je presušilo. Tamo gdje je bila voda, sad su otisci stopala, komarci i smeće

Neke vijesti doživimo samo kao crticu s televizije i portala. Druge se pak itekako tiču i nas samih. Serija izvještaja o rekordno niskim vodostajima rijeka u Europi, problemima u riječnom prometu i ugroženosti brojnih biljnih i životinjskih vrsta definitivno spada u ovu drugu kategoriju. Pogled na Savu u Zagrebu, koja također bilježi rekordno nizak vodostaj, rastužuje me već danima, a jučer sam prošetala do svog kvartovskog jezera. Koje me nije tamo dočekalo.

Bundek mi je omiljena lokacija za šetnje. Reći će neki, koji žive uz bujnije šume i raskošnija jezera i rijeke, da je to tek bara, ali nama iz Novog Zagreba to je ipak mjesto na kojem se možemo barem na trenutak osjećati da smo se udaljili od ceste i grada. Sastoji se od dva jezera, Velikog i Malog, a meni je dio oko malog uvijek bio nekako draži, djelovao je prirodnije, iako samo nekoliko metara dalje tutnja promet Mosta slobode. I namjerno je bilo tako: prilikom uređenja 2006., Malo jezero ostavljeno je kao prirodno stanište mnogobrojnih biljnih i životinjskih vrsta.

Približavam se Velikom jezeru, ali nikako da ga ugledam. Toliko je malo vode da treba doći gotovo do mosta da bi se ukazalo. Nekoliko koraka dalje, još drastičniji prizor. Malog jezera ovih dana više gotovo i da nema. Gazim preko trave do onoga što je donedavno bila obala, uz koju su redovito plivali labudovi i patke, i samo nastavljam hodati. Vode nema. Koračam među drvećem koje je izvirivalo iz jezera, preskačem grane, dolazim i pod most koji bi trebao dijeliti Veliko i Malo jezero. Sada nisu povezani, a do Velikog se jezera može doslovno došetati prolaskom ispod mosta.

U južnom dijelu Malog jezera vode je ipak nešto ostalo, patke sam uspjela vidjeti dvije. Tlo je na nekim dijelovima suho i tvrdo, presušilo je izgleda odavno, a na nekim mi dijelovima stopala propadaju u blato. U blatu promatram otiske onih koji su ovuda prošli prije nas: ptice, mačke, ljudi… Mjesto nalikuje na pravu močvaru, pa hodam kroz roj komaraca, a razbjesnio me pogled na smeće koje je u ovih nekoliko dana netko uspio pobacati po dnu. Cijeli prizor presušenog jezera istovremeno je fascinantan i tužan. Nisam se mogla prestati pitati gdje su sve one životinje koje su ovo jezerce zvale domom. Umjesto ptica i riba, omoti od sladoled i čipsa.

Iako se često navodi da je Bundek „najmlađe zagrebačko jezero“, to nije sasvim točno. Ono jest posljednje uređeno, ali je nastalo još sredinom prošlog stoljeća. Jezero Bundek nastalo je 1955. godine iskopavanjem šljunka za izgradnju Mosta slobode, Velesajma i prometnica u Novom Zagrebu koji se tek počeo razvijati. Sve do osamdesetih je bilo omiljeno kupalište Zagrepčana.

Nakon toga zbog neodgovarajućih sanitarnih uvjeta kupanje je zabranjeno. Jezero Bundek s vremenom pada u zaborav i pretvara se u neodržavanu šikaru, da bi napokon 2005. bilo kompletno raskrčeno i uređeno, onakvo kakvim ga danas znamo.

Kad govorimo o Bundeku, većina će pomisliti na jezero, iako cijeli park ima ogromnu površinu i prostire se od Mosta slobode sve do Mosta mladosti na čak 545.000 četvornih metara. Taj dio u Zapruđu, prema Mostu mladosti, lijep je za šetnju jer je tamo uvijek manje ljudi. No središnji dio parka ipak čini dio uz Veliko jezero, gdje se nalaze kafići, prostor za roštiljanje, dječji parkovi… Čak i Aleja pjesnika i jedna drvena kapelica.