S moćne utvrde, usred jednog od najdramatičnijih krajolika u Hrvatskoj, pružaju se nevjerojatni pogledi na krš i ušće dviju rijeka

Nije ni čudo što je oduvijek bila u središtu neke kavge. Za tako nadnaravno lijep, a kroz povijest i strateški važan pogled, mnogi bi se borili… I to su i činili. No, unatoč svim izazovima, ostala je ponosno stajati, velikim dijelom očuvana upravo zahvaljujući divljem terenu kojeg već stoljećima motri. Utvrda Ključica ili Ključ, smještena u kanjonu rijeke Čikole, impozantno je mjesto vrijedno svake pažnje, idealno odredište za one koji se žele izgubiti u ljepoti prirode i svoje izbivanje ‘začiniti’ sa začinom sazdanim od brojnih povijesnih priča i legendi.

Okruženje ove utvrde, za koju se u Nacionalnom parku Krka, unutar granica kojeg se nalazi, hvale da je „najveća, najljepša te najočuvanija srednjovjekovna utvrda u Pokrčju“ smjestila se u nadasve dramatičnom okruženju. Upravo je ono, zahvaljujući svojoj nepristupačnosti, i doprinijelo njezinu očuvanju kroz sve nedaće koje su je pratile tijekom svih proteklih stoljeća, a u kojima je bila uništavana pa se ponovo vraćala.

Utvrda Ključica smjestila se, naime, na desnoj strani kanjona rijeke Čikole, o čijoj bi se ljepoti također mogle napisati knjige, i to na udaljenosti od otprilike dva kilometra od mjesta gdje se Čikola ulijeva u rijeku Krku. Ona predstavlja najveću od ukupno šest utvrda koje su uz obale spomenutih tokova bile podignute u srednjom vijeku. Za izgradnju Ključice bili su zaslužni velikaši Nelipići.

Ključica, smještena na uzvišenju kojih 100 metara iznad rijeke Čikole, ima pravokutni oblik. Unutar utvrde nalaze se i ostaci palače s više katova, ali i nekoliko dodatnih zdanja kao i pomoćnih prostorija. Krase je dobro očuvani zidovi, ali i okrugla kula visoka 18 metara te promjera sedam metara. Maksimalne dimenzija utvrde broje 93 metra u dužinu te 55 metara u široku, dok je njezin središnji dio ipak manjih dimenzija te izdužen. Dimenzije su mu 70 s 20 metara.

Kao što smo već spomenuli, zahvaljujući svom dramatičnom položaju predstavljala je tvrd orah za potencijalne osvajače. No, njezin joj je položaj, u jednu ruku blagoslov, u drugu bio i prokletstvo. Naime, zahvaljujući njezinoj strateškoj važnosti, a nadgledala je važan prometni pravac, bila je neprestano u samom srcu različitih prijepora i sukoba.

No, isto tako njezin je položaj i upravo ono što danas vuče ljude da se, ponekad i preko varljivog sipara, popunu do nje i uživaju u pogledu koji se s nje pruža. On pak, kako Ključica stoji na samom rubu litice, izgleda ovako – s lijeve strane nalazi se kanjon rijeke Čikole, koji se, s desne, otvara prema ušću u Krku. Opcija za dolazak do same utvrde je nekoliko, a ‘glavnom’ bismo mogli nazvati onu koja ide iz sela Ključ.

Izgrađena je u 14. stoljeću, a prvi puta se u povijesnim dokumentima spominje 1333. godine, navodi se na stranicama NP Krka. Gospodari su joj bili spomenuti Nelipići, koju su se često sukobljavali sa stanovnicima Šibenika i Mlečanima. Primjerice, i prvi je spomen utvrde vezan uz sukob – mletačke su vlasti tražile od Izana Nelipića, gospodara utvrde, da Šibenčanima nadoknadi štetu iz pljačke i oslobodi zarobljenike koje je uzeo.

Drama se odvijala i za vrijeme vladavine Izanova sina, Konstantina. Tada su se Šibenčani čak probili u Ključicu i zapaliti je, no nisu je i uništili. I Veneciji je predstavljala apsolutnu smetnju, pa su čak bili spremni platiti masnu svotu novaca za njezino rušenje. Uglavnom, jedan od glavnih kamena spoticanja bio je to da se iz utvrde kontrolirala trgovačka ruta koja je iz Šibenika vodila prema zaleđu, a isto tako su Nelipići naplaćivali i prijelaz preko Čikole. No, nakon niz sukoba, potpisan je mirovni sporazum, a Nelipići su čak obećali srušiti utvrdu, što se – srećom – ipak nije dogodilo.

Početkom 16. stoljeća Ključica je dane provodila u ozračju osmanlijske prijetnje te u biti tu i prestaju dugotrajni sukobi između Hrvata i Mlečana oko toga tko će točno kontrolirati utvrdu. Ona s vremenom pada Turcima u ruke i u njihovom je stisku sve do 1648. godine. Kasnije gubi strateški značaj i prepuštena je propadanju, no izoliranost joj čuva zidine i njezina zdanja.

Očekivano, ovijena je u koprene starinskih legendi. Jedna od njih priča priča o prelijepoj Miljevi, koju je na dan vjenčanja oteo krilati zmaj. Miljevu je, naime, njezin otac još davno obećao sinu vlastelina Martinušića, no on je – maštajući o djevojci – s konjem skliznuo u jezero Brljan te se pretvorio u zmaja. Djevojka pak se zaljubila u kneza Bogdana. Kada su se trebali vjenčati, nju je oteo njezin nesuđeni budući muž i odveo je u jezero. “Svatovi se pretvoriše u sivo kamenje, u litice što strše nad Čikolom i Krkom, a jezero Brljan se i danas čudnim sjajem ljeska i pjeni, ispuštajući noćne vriskove nesretnih ljubavnika“, glasi ovdje prenesena legenda.