Na ovoj planini vatra izbija iz tla i ne gasi se već 4000 godina! Ne mogu je zaustaviti ni kiša ni snijeg

Danas ćemo vas malo povesti do magičnog Azerbajdžana, zemlje s neograničenim prirodnim resursima, stoljetnom kulturom, poviješću i drevnim narodom, čiji način života predstavlja jedinstvenu i skladnu kombinaciju tradicija i ceremonija različitih kultura i civilizacija.

Naziv Azerbajdžan ima duboko povijesno i simboličko značenje koje seže tisućama godina unatrag. Povezuje se s drevnim stanovništvom koje je naseljavalo ovo područje još prije naše ere, a koje je u velikoj mjeri štovalo vatru kao božanstvo. Zašto su drevni narodi ove zemlje štovali boga vatre i zašto se Azerbajdžan još naziva i „zemlja vatre“, najjednostavnije objašnjava mjesto Yanar Dag, koje se doslovno u prijevodu naziva „goruća planina“, a nalazi se u blizini glavnog grada Bakua.

Iako su prizori goruće planine, odnosno vatre koja se nikada ne gasi, ni u kakvim vremenskim uvjetima, apsolutno fascinantni i pomalo zastrašujući, postoji itekako smisleno objašnjenje ovog fenomena.

Azerbajdžan je zemlja bogata prirodnim plinom, a prije nego što se on počeo eksploatirati, prizori goruće zemlje mogli su se vidjeti diljem zemlje, a posebno na poluotoku Abšeron. Tlo se sastoji od više slojeva, a porozni slojevi ovdje su ispunjeni plinom. Zemljina kora je od poroznog pješčenjaka pa dolazi do prirodnog istjecanja plina na površinu.

Zahvaljujući tom neobičnom prirodnom fenomenu, ovo područje bilo je iznimno važno za zoroastrizam. Ovo je jedna od najstarijih monoteističkih ili dualističkih religija, koju je utemeljio prorok Zaratustra u drevnoj Perziji, vjerojatno između 15. i 12. stoljeća prije Krista. Temelji se na štovanju vrhovnog boga Ahura Mazde, boga mudrosti, te na borbi između dobra i zla, uz snažan naglasak na slobodnoj volji, moralnoj odgovornosti i čistoći, često simboliziranoj vatrom. Fenomen je bio toliko važan da su podizali hramove oko nekih od prirodnih izvora vatre, poput obližnjeg Vatrenog hrama Ateshgah. Sljedbenici ove religije od davnina vjeruju da je njihov bog prisutan u tom hramu, koji su u 17. i 18. stoljeću izgradili indijski doseljenici u Bakuu.

Rituali povezani s vatrom na ovom mjestu datiraju još iz 10. stoljeća ili čak ranije. Naziv Ateshgah dolazi iz perzijskog jezika i znači „dom vatre“, a središnji dio kompleksa čini oltar s kupolom, izgrađen iznad prirodnog izvora plina. Prirodni, vječni plamen gorio je na središnjem oltaru sve do 1969. godine, no danas se vatra napaja iz glavnog plinskog sustava Bakua i pali se samo za posjetitelje. Hram se povezuje sa zoroastrizmom, no njegova je povijest bolje dokumentirana kao hinduističko mjesto štovanja.

Povijesni podaci bilježe da ove vatre gore još od antičkih vremena, ovisno o području. Postoje Vatreni hramovi stari nekoliko tisuća godina, a i Marco Polo pisao je o brojnim prirodnim vatrenim pojavama tijekom svojih putovanja prije više od 700 godina, u 13. stoljeću. O ovom području pisao je i francuski pisac Alexandre Dumas u 19. stoljeću.

Yanar Dag je jedan od najboljih primjera koji se danas mogu vidjeti. Riječ je o oko 10 metara širokom odsjeku u padini brda iz kojeg izlaze plamenovi visoki i više od jednog metra. Plin iz unutrašnjosti zemlje neprestano izlazi na površinu. Posjetitelji koji su imali priliku približiti se ovom području tvrde da se u njegovoj neposrednoj blizini može osjetiti snažna toplina, a vjetar koji nosi plamenove i mijenja njihov smjer ponekad može biti i opasan.

Kakvo bi ovo mjesto bilo da uz njega nije vezana barem jedna legenda? Naime, priča povezana s ovom lokacijom kaže da je 1950. godine jedan pastir bacio opušak cigarete na padinu i da vatra gori od tada. S obzirom na sve što smo dosad saznali o ovoj lokaciji, moguće je da ovo i nije samo legenda, jer u blizini postoje i potoci koji bi se zapalili kada biste u njih bacili šibicu. Riječ je o naizgled mirnim potocima i rijekama koje se u trenu zapale. Ono što posebno fascinira jest izgled ove planine noću.