Na putu do mora ugasili smo navigaciju i skrenuli s autoceste na najljepšu cestu u Hrvatskoj! Vožnju ćemo pamtiti cijeli život

Kod Svetog Roka smo skrenuli. Navigacija je uporno nudila tunel i još sat vremena vožnje do mora, a mi smo je ugasili i krenuli uz Velebit. Asfalt je nestao brzo, gume su zagrizle makadam, a prvi kilometri odveli su nas u nešto što s autocestom nema nikakve veze. Ispred nas bila je Majstorska cesta, 41 kilometar koji preko prijevoja Mali Alan na 1045 metara nadmorske visine povezuje Liku s Obrovcem.

Vozili smo polako, jer se drukčije ne isplati. Iza svakog zavoja otvara se novi kadar, od visokih stijena iznad glave do kanjona Zrmanje i otvorenog mora u daljini. Pauze za fotografiranje nizale su se jedna za drugom. Samo je nekoliko kilometara bilo potrebno da shvatimo zašto ovu cestu mnogi smatraju najljepšom panoramskom rutom u Hrvatskoj.

Službeno se zove državna cesta D 547, što je najmanje romantično ime koje je mogla dobiti. Ono drugo, ono kojim je svi zovu, izvedeno je iz njemačke riječi meisterstück, u prijevodu remek-djelo. Naziv je dobila odmah nakon otvorenja 4. listopada 1832. godine i nosi ga gotovo dva stoljeća. Čovjek koji stoji iza pothvata bio je Josip Kajetan Knežić, vojni graditelj rodom iz Petrinje, bojnik austrijske vojske i samouki inženjer koji se proslavio gradnjom cesta u kršu. Zanimljivo, Majstorska cesta bila mu je prvo iskustvo s planinskim prometnicama.

Sve je počelo 1819. godine, kada je bečki dvor zaključio da je promet preko Velebita previše otežan i odlučio izgraditi vezu preko Velebita. Radovi su krenuli 1825., a do 1827. bila je gotova dalmatinska dionica duga 24 kilometra, ona koja iz Obrovca vodi preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Alana. Zatim je uslijedila lička dionica od 17 kilometara, do Svetog Roka, gdje se cesta spojila s postojećom Dalmatinskom cestom.

Na najstrmijim dijelovima teško je ne pomisliti kako je to izgledalo bez ijednog stroja. Radnici su ručno probijali živu stijenu, na kršu, izloženi buri koja ondje zna puhati orkanskom snagom. Iz tog vremena ostala je i najpoznatija legenda vezana uz cestu. Kada su radnici vidjeli kroz što treba proći, zaključili su da je posao neizvediv. Graditelji su im tada, kaže predaja, obećali kilogram zlata za svaki kilogram probijenog kamena. Bečki dvor, s druge strane, nije bio oduševljen troškovima koji su rasli iz mjeseca u mjesec. Knežić ipak nije odustao.

Koliko je njegov posao bio ispred svog vremena, najbolje pokazuje jedan tehnički podatak. Način na koji je trasu proveo po strmoj velebitskoj padini, s nizom serpentina između klisura i kukova, u to je vrijeme značio veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib iznosi do 5,5 posto, što je, navode iz Parka prirode Velebit, u skladu čak i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica.

Drugim riječima, trasa projektirana prije gotovo 200 godina zadovoljila bi i današnje kriterije. Zbog te vrijednosti cesta je uvrštena na listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Nakon otvorenja Majstorskom cestom tekao je trgovački i poštanski promet između Beča i Zadra. Sljedećih stotinu godina njome su kirijaši prevozili robu, putnike i poštu, a pastiri vodili stada prema velebitskim pašnjacima. Sve se promijenilo 1925. godine, kada je izgrađena lička željeznička pruga. Promet je gotovo preko noći oslabio, a nekadašnja žila kucavica pretvorila se u tihu planinsku rutu. Upravo joj je ta tišina pomogla da do danas sačuva izvorni izgled.

Uz cestu se i sada naziru austrougarske ruševine svratišta u kojima su se putnici noću sklanjali od hladnoće, zvijeri i razbojnika. Da putovanje nije bilo bezopasno, svjedoči spomenik oružniku Francescu Fracassu, koji je poginuo sukobivši se sam s 22 razbojnika.

Pred nama se u jednom trenutku pojavljuju Tulove grede i nakratko prestajemo razmišljati o povijesnoj važnosti ceste. Kompleks vapnenačkih kukova i tornjeva proteže se kilometar u dužinu, a najviši vrh doseže 1120 metara. Toliko su neobične da su stoljećima hranile narodne predaje. U njima su se izlijegali zmajevi, u njima su živjele nevidljive velebitske vile, a spominje se i Crna kraljica, mitsko biće koje je donosilo nesreću i po kojem je prijevoj Kraljičina vrata dobio ime.

Podno Tulovih greda snimao se i dio filmova o Winnetouu, serijala nastalog šezdesetih godina prema romanima Karla Maya, u koprodukciji s Jadran filmom. Ondje se nalazi i Winnetouov grob, a na filmsku prošlost podsjećaju fotografije, Karl May memory box i plaketa na tamošnjem burobranu. Kod Tulovih greda može se parkirati i prošetati, što smo mi i učinili. Prvi dio staze, prije samih stijena, prohodan je gotovo svakome, no drugi dio, uz same stijene, ipak je rezerviran za iskusnije planinare.

Cesta usput priča i noviju povijest. Uz nju je postavljeno 51 spomen-obilježje hrvatskim braniteljima, među njima i kapelica posvećena Damiru Tomljanoviću Gavranu, zapovjedniku postrojbe Tigrovi. Pozornost privlači i crkvica svetog Franje, koliko lokacijom, toliko i neobičnom izvedbom s dva jednaka trijema.

Najnovije poglavlje priče o Majstorskoj cesti ispisuje se upravo sada. Park prirode Velebit u suradnji s Hrvatskim cestama pripremio je projekt izrade projektno-tehničke dokumentacije za sanaciju najoštećenijih dionica, i to na najatraktivnijem potezu kod Tulovih greda. Prijedlog je kandidiran na Poziv Ministarstva kulture i medija za programe zaštite i očuvanja nepokretnih kulturnih dobara za 2026. godinu. Dok obnova ne krene, cesta ostaje prohodna i zaista je se isplati doživjeti. Mi ne žalimo ni sekunde potrošene na malo duži put do mora. Ono nas je čekalo brzo nakon što smo se vratili na asfalt.