Posjetili smo najviši glavni grad na svijetu: pokojnike ispraćaju uz Coca-Colu i pivo, a na tržnici prodaju mrtve ljame

Stojim na užurbanoj ulici, u svakodnevici toliko drugačijoj od one kojoj inače pripadam. Doma, daleko odavde, grad nadvisuje planina visoka ‘samo’ 1000 metara. Ovdje, ulica na kojoj stojim i na kojoj u tom trenutku u kamion ukrcavaju gole lutke kakve se inače stavljaju u izloge, samo je dio nevjerojatne urbane košnice koja ‘guta’ padine planina na kojima je četiri tisuće metara tek početak. ‘Moja ulica’ nalazi se tisućama kilometara od Zagreba, u najvišem glavnom gradu na svijetu, La Pazu u Boliviji.

Sad kad ovo pišem, ta je scena s lutkama u kamionu samo jedna od brojnih neobičnih koje su mi se usjekle u pamćenje s putovanja u tu zemlju, jedno od onih koje mijenjaju život. Boje te scene i dalje su žive iako se sad već nakupilo godina od nje, no objašnjenje je jednostavno: La Paz je jedan od gradova koji se ne zaboravljaju lako. Opisala bih ga kao rekordera s dušom, a kad pomislim na njega, osim golih lutaka, još tri vrlo upečatljive ‘stvari’ padaju mi na pamet. Ovo je priča o njima.

La Paz je doista poseban grad. Za početak, titulu glavnog grada Bolivije dijeli s još jednim gradom te južnoameričke države, Sucreom. Unatoč tome što je dio tog dvojca, nosi naslov najvišeg glavnog grada na svijetu, a smjestio se na visini od 3650 metara. Taj gorostas, raširen u andskoj dolini koji svojim ciglenim bojama doslovno guta visine koje ga okružuju te stoga nalikuje na zdjelu, dom je, u kombinaciji s priključenim El Altom, oko dva milijuna ljudi. Kažu da oni siromašni žive na stijenkama zdjele, a bogatiji na dnu, gdje je toplije…

Veličinu i impozantnost te ‘zdjele’ najbolje je doživjeti kad se vinete u zrak, a u vrtoglavo visokom La Pazu dosezanje ptičje perspektive lakše je nego što mislite. Upravo za njom sam posegnula i ja, kad sam se odlučila provozati tamošnjim sustavom žičara koji nosi naziv “Mi Teleférico” ili, drugim imenom, Teleférico La Paz – El Alto.

Ukupna mreža žičara koja tamo funkcionira kao pametan sustav javnog prijevoza koji povezuje različite dijelove grada, u današnje je vrijeme duga oko 30 kilometara. Svaka linija, i gondole na njoj, imaju svoju boju, a svaku od tih gondola je tada, kada sam se ja vozila njome, krasio mali portret Eve Moralesa, tadašnjeg predsjednika Bolivije. Na svojim počecima Mi Teleférico je imao samo tri linije, crvenu, žutu i zelenu. One su simbolizirale bolivijsku zastavu… U međuvremenu, nebo iznad La Paza dodatno se zašarenilo.

Vožnja tim sustavom žičare, najduljim, ali i najvišim na svijetu, doista je nevjerojatno iskustvo. Ne znam ni sama koliko sam se dugo vozila njime, mijenjajući linije, presjedala, uživala u vizurama grada, čudila se prizorima koji su se izmjenjivali ispred mene. Ponekad je to bila vožnja iznad ogromne avenije, između nebodera, ponekad spuštanje u zgradama i kućama načičkanu dolinu ili pak dizanje na uzdignute obode grada.

No, to je, ispostavilo se, bila tek ‘crtica’ mog boravka u La Pazu, gradu u blizini kojeg se nalazi i slavna Cesta smrti, jedna od najpoznatijih prometnica na svijetu koja je danas prvoklasna biciklistička i turistička poslastica. Izlet je to koji se ne propušta, no ako niste za adrenalin u takvim dozama, jedan malo drugačije vrste pronaći ćete ako se spustite na ulice La Paza i uputite na Mercado de las Brujas, to jest Vještičju tržnicu.

Hodala sam u čudu njome, piljeći u ogromne količine najneobičnijih predmeta koji se tamo mogu pronaći. Ako bih morala birati, mislim da bi mi osušeni leševi ljama ipak bili na prvom mjestu. Na toj ih tržnici, koja obiluje i nizom drugih neobičnosti, među ostalim i afrodizijacima i neobičnim lijekovima, doista ne možete izbjeći i predstavljaju poprilično jeziv prizor. No, tamo nisu bez razloga… Naime, kažu inače da je La Paz prepun mrtvih ljama jer se one prinose majci zemlji, odnosno Pachamami, prilikom gradnje kuća, kako bi se dobio njezin blagoslov. Siromašni navodno zakapaju samo fetus, bogati čak živu životinju.

La Paz ni tu ne staje. Još jedno mjesto koje teško izlazi iz sjećanja je Cementerio General. Sjećam ga se iz vožnje žičarom, kako gledam ispod sebe, u kompleks zgrada koje na prvu izgledaju kao da pripadaju nekom tvorničkom kompleksu. No, to nije tvornica, to su ‘neboderi’ s grobovima.

Staro je to groblje, ono postoji od 1826. godine. Isto je tako i prenatrpano. Grobovima kao da nema kraja, a navodno ni kaosu koji se veže uz njih. Kažu da se na tom groblju mjesto može rezervirati na samo 10 godina, a da nakon toga slijedi premještaj ili kremacija ostataka. Isto tako, česti su i ukopi bez dokumentacije i reda, a u slučaju premještaja ostataka pokojnika, primjerice ako obitelj nije plaćala grobne naknade, nije rijetkost da se isti i izgube bez traga…

To groblje nisam posjetila, nisam imala vremena, no jesam ono u drugom glavnom gradu Bolivije, Sucreu. Pokojnika bi ‘pratilo’ malo svetište iza stakla, nalik na minijaturni izlog, nerijetko ispunjeno fotografijama, cvijećem i neobičnim predmetima, pa čak i limenkama pive ili Coca Cole, a koji bi mu trebali pomoći prilikom njegova putovanja u zagrobni život.