Na manje od sat vremena od Zagreba pronašli smo tri divna vidikovca: ulaz se ne plaća, a izgledaju kao umjetnička djela

Bio je jedan od onih dana kad je sve bilo nekako sivo… Svi veliki planovi koje smo napravili i kojima smo se veselili su propali. Ostali smo ‘nasukani’ na valu mrzovoljnosti i neraspoloženosti. No, onda nekako, odlučili smo preokrenuti stvari, izvući najbolje što možemo iz situacije te zaključili da će nam u tome najbolje pomoći upravo Hrvatsko Zagorje! I doista je bilo tako – sjeli smo u automobil i krenuli uživati u njegovu pitomom zelenilu. Odlučili smo pustiti da nas Zagorje zaliječi… Kući smo se doista vratili preporođeni. A sve zahvaljujući Očima Zagorja.

Odlučili smo ići lagano, napraviti maleni roadtrip po Zagorju i to tragajući za vidikovcima koji su javnosti predstavljeni pod zajedničkim imenom Oči Zagorja. Vidjeli smo na kartama i fotografijama da ih ima nekoliko, da izgledaju sasvim simpatično. Naime, te drvene instalacije postavljene na strateškim mjestima s lijepim pogledom izgledaju pomalo poput sunca i sunčevih zraka. Iako bi i ‘oko’ mogla biti sasvim opravdana asocijacija.

Kako god bilo, pronašli smo ih tri. Za jedan smo potegnuli u Klanjec. Za drugi u Pristavu, a s trećim, u Vilancima, na putu prema Velikoj Erpenji smo se malo – ali doista malo – ‘namučili’, no o tome nekoliko redaka kasnije. Svaki od njih dao nam je u konačnici nešto lijepo – Klanjec možda najimpozantniji i najedukativniji pogled, Pristava osjeća intime, kao da smo došli kod nekog u goste, a Vilanci priliku da uživamo u najotvorenijem pogledu te rasprostremo i vlastitu piknik dekicu.

Svaki od ovih slatkih vidikovaca ima svoju čar. Put do onog u Klanjcu, kraj tamošnjeg Lovačkog doma, vodit će vas kroz taj predivni gradić (mi se ovom prilikom nismo u njemu zaustavljali), a opskrbljen je tablom na kojoj su istaknuta imena brda u okolici. No, imajte na umu da je Zagorje trenutačno doista jako zeleno – u pogledu su nam pomalo ‘smetale’ bujne krošnje stabala. Što se tiče automobila, možete ga parkirati kod vidikovca, uz cestu.

Slično je, što se tiče krošnji, bilo i u Pristavi, gdje je vidikovac opremljen i stolom te klupicama za sjedenje. Ovo ‘oko Zagorja’ odaje intiman osjećaj – imali smo doživljaj kao da smo parkirali i došli nekome u dvorište. Odmah do vidikovca bili su naslagani komadi drva i panjevi, a u neposrednoj blizini kuće. Ovo je ujedno bio jedini vidikovac na kojem nismo bili sami – osim nas u njemu je uživalo i dvoje turista iz Mađarske.

Kad kažem da smo se za treći ‘pomučili’ mislim na to da njegova lokacija nije bilo točno označena na kartama pa smo malo tragali za njim. Put nas je odveo uz i mimo groblja, pa dalje sve po cesti dok ga naposljetku nismo vidjeli. I ovdje je stvar bila ista – mogli smo automobil ostaviti odmah do njega, uz cestu, no pogled je bio najotvoreniji od svih dosad. Ovaj se vidikovac, po našem mišljenju, pokazao i najfotogeničnijim – iako bismo sva tri uvrstili u kategoriju fotogeničnih. Isto tako, iako ne predstavljaju ‘tipičan’ dječji sadržaj, u njima je uživao i naš mali suputnik pa bismo ih svakako preporučili i obiteljima s malom djecom.

No, to nije sve. Na putu od vidikovca u Pristavi pa do onog u Vilancima primijetili smo i mali park pod imenom Aleja Zagorki i Zagoraca, a koji je prepun ploča s likovima zaslužnih stanovnika te hrvatske regije. Ako prolazite svakako se nakratko zaustavite, ima dosta mjesta i za parking, i prošećite. Park je malen, moguće ga je obići za svega nekoliko minuta, no možete se i zadržati dulje ako ćete proučavati svaku tablu.

I tako smo, ‘oko po oko’, došli doma u sasvim drugačijem raspoloženju, veseli i vedri te razdragani, zahvalni Zagorju. Iza nas je bio jedan odlično proveden dan (bolje reći pola dana). Ovaj je roadtrip bio i vrlo dobar prema našem novčaniku – koštao je (kako smo hranu za piknik ponijeli od doma) samo nekoliko eura za benzin, dok su ‘ulazi’ na vidikovce bili besplatni. Za one koji žele više nije na odmet znati da su u istom području i Terme Tuhelj.