Posjetili smo jedan od najstarijih gradova na svijetu u kojem i danas ljudi žive u špiljama: dočekao nas je nevjerojatan prizor

Prošli smo kroz jedan od prolaza u kamenu i izbili na terasu s koje se pruža pogled na dolinu i nevjerojatne oblike u stijenama. Zanijemili smo. Matera je jedno od onih mjesta o kojima slušaš, čitaš, vidio si fotografije, ali ništa te ne može pripremiti za prizor grada na rubu provalije, s kućama i skloništima izdubljenim u stijenama, na prostranstvo smećkastog kamena i miris tisućljetne povijesti.

Grad u regiji Basilicati bio nam je jedna od postaja na road tripu ovim dijelom Italije, ona od koje sam osobno možda i najmanje očekivala. Na kraju je Matera nadmašila sva moja očekivanja.

Jedan od najstarijih stalno naseljenih gradova na svijetu, UNESCO-va svjetska baština, Europska prijestolnica kulture za 2019. godinu, mjesto u kojem se nalazi jedna od najstarijih kršćanskih crkava, arhitektura koja i danas nadahnjuje… Sve je to Matera, u kojoj su snimani brojni poznati filmovi pa su nam neki dijelovi na trenutke izgledali prilično poznati.

No kad se radi o Materi, njezina povijest je ono što fascinira sve do današnjih dana, čak i one kojima to i nije bio najdraži predmet u školi. Na padini kanjona Gravina di Matera ljudi žive još od prapovijesti, tragovi vode sve do paleolitika. Pretpostavlja se da je Matera treći najstariji grad na svijetu, nakon Alepa i Jerihona, i da se u njoj kontinuirano živi već 10.000 godina. Ljudi su tu iskopavali prirodne špilje, proširivali i uređivali za život, iz čega je nastao „labirint“ u vapnencu koji oduševljava i danas.

Ali nisu se oduvijek ljudi divili Materi, upravo suprotno. Nazivali su ju ruglom, a zbog ekstremnog siromaštva i raširenih bolesti 1950.-ih je smatrana sramotom Italije. U njoj se živjelo uistinu teško. Stanovnici su boravili u špiljama, s velikim obiteljima i stokom naguranim u jednoj kolibi.

Malarija je harala, a struja, vodovod i pitka voda su bili nepoznanica. Djeca su umirala mlada, bilo zbog bolesti ili gladi. Zbog svega toga, sredinom 20. stoljeća većina je stanovništva evakuirana iz sanitarnih i sigurnosnih razloga.

Danas je Matera puna života. Ulaganja su počela 1980-ih, na UNESCO-ov popis svjetske baštine upisana je 1993., a nakon što je „eksplodirao“ turizam, mnogi su se stanovnici ili njihovi potomci vratili i u špilje uredili u hotele, restorane, suvenirnice i barove. Tako je potvrđeno da i danas u Materi neki ljudi žive u špiljama, ali u mnogo manjem broju i u vrlo drugačijem obliku nego prije.

Nakon dolaska i parkiranja, krećemo prema starom dijelu grada. Obilazimo Palombaro Lungo, najveću cisternu za sakupljanje vode koja je smještena ispod glavnog trga. Fascinantan kompleks doseže dubinu od 18 metara i počeo se graditi još u 16. stoljeću. Pao je u zaborav nakon izgradnje vodovoda, te je ponovo otkriven tek 1992. godine. U cisterni, koja je ujedno i najveća špilja u Materi, uređene su drvene staze, stepenice i mostići, a cijeli obilazak traje 15-ak minuta.

Samo nekoliko koraka od cisterne nalazi se prvi vidikovac s kojeg smo ugledali prizor opisan na početku teksta, a koji nas je ostavio bez riječi. Matera ima dvije drevne četvrti, Sasso Barisano i Sasso Caveoso. Spustili smo se u uske uličice koje povezuju špilje, u nekima od njih danas su kafići, barovi i suvenirnice, a posebno je fascinantna crkva Svete Lucije koja je izgrađena u pećini i smatra se jednom od najstarijih kršćanskih crkava na svijetu.

U kafićima se toče kokteli i lokalno pivo, koje poput nas možete ispijati s pogledom na zalazak sunca, u restoranima se nude vrhunski lokalni specijaliteti, cijeli grad je živahan i pun neke pozitivne energije.

Matera je grad koji se izdignuo iz pepela. Od teških, ekstremnih uvjeta u kojima su ljudi tu nekad živjeli, do turističke razglednice i kulise poznatih filmova, prošla je transformaciju i danas živi neki novi život, pokretan energijom teške prošlosti. Ako se nađete u ovom dijelu Italije, posjet Materi nipošto nemojte propustiti!