Bila sam na Premužićevoj stazi pet puta i ovo su moji savjeti za sve koji žele organizirati izlet u najljepši planinski kutak Hrvatske

Dan je bio vedar i pogled se pružao sve do mora, milujući putem sivi kamen, zelene brežuljke i proplanke. I danas se dobro sjećam trenutka kad sam prvi put stala na plato planinarskog doma Zavižan s kojeg ću uskoro krenuti prema Premužićevoj stazi. Bilo je to prije više od šest godina i od tada sam ovu stazu, ili barem njezin manji dio, prošla pet puta. I vratit ću joj se opet, jer me Velebit uvijek iznenadi nečim novim, jer je ovaj pogled bio tek prvi od prekrasnih prizora kojima nagrađuje, jer na njoj osjećam sreću i mir, doživljavam čistu ljepotu i moć prirode.

Ako planirate izlet na Premužićevu stazu, u nastavku donosim dio svojih iskustava i savjete za uživanje bez iznenađenja. Upravo su proljeće i jesen najbolji termini za obilazak jer ljeti zbog kamenjara zna biti prevruće, a zimski snijeg nerijetko se zadržava sve do svibnja. Rujan, listopad, svibanj i lipanj po meni su najbolji mjeseci za istinsko uživanje.

Premužićeva staza smatra se jednom od najljepših u Hrvatskoj. Počinje na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, a završava u Baškim Oštarijama. Staza je originalno izgrađena u dužini od 57 km, od Oltara do Baških Oštarija, a dio kojim se danas hoda dug je pedesetak. Početak se nalazi nedaleko od planinarskog doma Zavižan i Velebitskog botaničkog vrta, a svaki je kilometar ove staze uprizorenje neopisive, čiste ljepote i onog najljepšeg od prirode i divljine.

Gradnja staze je počela 1930. i trajala je tri godine, a za nju je bio zadužen inženjer šumarstva Ante Premužić po kojem je dobila ime. Staza se smatra pravim remek djelom graditeljstva jer je građena u kamenu, odnosno suhozidu, a bez teške mehanizacije. Položena je tako da na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita, Hajdučke i Rožanske kukove.

Najviša točka Premužićeve staze nalazi se na 1630 metara nadmorske visine na Zavižanu, a najniža na 920 metara nadmorske visine u Baškim Oštarijama. Dakle, šetajući od Zavižana zapravo se spuštate, i to vrlo blagim i ugodnim nagibom od prosječno 10 posto. Iako ćete zbog toga često naići na podatak da je Premužićeva „lagana“, ona je ipak planinska staza i potrebna je prikladna odjeća i obuća i dobra priprema.

Na nogama su obavezne gojzerice ili čvrste trail tenisice, teren je kamenit, a odjenite se slojevito jer temperatura zna varirati. Ponesite dovoljno vode i hrane: na stazi nema izvora pitke vode niti mjesta za okrjepu, prvo mjesto na kojem ćete (možda) moći nešto kupiti je Alan, a do njega vam treba više od 15 kilometara.

Cijelu Premužićevu stazu planinari obično prolaze tijekom tri dana. Rekreativci i izletnici odabiru prvu dionicu, od Zavižana do Alana, ili pola njezine dužine, što znači da se kod Rossijeve kolibe okreću i vraćaju na početak. Upravo je takav izlet, od Zavižana do skloništa Rossijeva koliba, najjednostavnije organizirati i zahvalan je za prvi put jer nema komplikacija s prijevozom. Isto tako, ovaj je dio staze „najprometniji“ i na njemu ćete sresti najviše šetača i izletnike pa vikendima obično ne možete računati na tišinu i mir prirode.

Dakle, automobil ostavite podno Zavižana, u domu možete popiti kavu, pa krenite stazom koja će vas za 20-ak minuta dovesti do natpisa koji označava da se spajate na Premužićevu. Usput ćete proći pored Velebitskog botaničkog vrta pa ako imate vremena i njime prošetajte, čuva oko 300 biljnih vrsta karakterističnih za Velebit. Do Rossijeve kolibe od Zavižana ima oko 7 kilometara, pa ćete s povratkom napraviti lijepi izlet i pod nogama ostaviti oko 14 kilometara.

Ako želite proći cijelu dionicu od Zavižana do Alana, nećete moći ostaviti automobil na početnoj točki jer će tura završiti 15 kilometara od početne točke. Zato su jedno rješenje organizirani izleti autobusom (organiziraju ga planinarska društva i turističke agencije).

Autobus putnike ostavlja kod Zavižana i čeka poslijepodne kod Alana. Upravo je to način na koji sam ja organizirala svoj prvi susret s ovom stazom. Druga je mogućnost angažiranje prijevoza koji će vas sa završne točne vratiti na početak. Nazovite ranije i rezervirajte, koliko mi je poznato tu uslugu jedini obavlja Dragec prijevoz iz Krasnog.

Prvu dionicu prošla sam pet puta, a cijelu stazu dvaput. Prva dionica je čarobna i nešto je što bi svatko trebao vidjeti barem jednom u životu. Kad steknete neko iskustvo, možete istraživati i atraktivne vrhove koji okružuju Zavižan i samu stazu. Ali moram priznati da mi je druga dionica od Alana do Skorpovca, pogotovo njezin početak kad hodate s pogledom na more i otoke, možda i najljepši. No ta je dionica i najduža, broji oko 20 kilometara.

Ako želite prohodati dio druge dionice, možete automobil ostaviti kod Alana, i nakon ture i željenog broja kilometara se vratiti na početnu točku. Treća dionica je najlakša, najkraća, ali ako ste malo iskusniji planinar i najdosadnija. Gotovo je u potpunosti ravna, velikim dijelom prolazi kroz šumu i duga je oko 14 kilometara. Prvi put kad sam prolazila cijelu stazu nije mi padalo na pamet otežavati si turu, ali drugi put smo dio staze zamijenili usponom na okolne vrhove Budakovo brdo, Prikinuto brdo i Visibabu. Napornije, ali atraktivnije i s prekrasnim pogledima.

Premužićeva staza ima dobre markacije. Postoji i dosta tabli koje pokazuju okvirno vrijeme potrebno do neke točke, no ta su vremena dosta proizvoljna, pa ih uzmite s rezervom. Tretirajte ih kao putokaze, pratite planinarske crveno-bijele krugove i ne bi trebali imati problema sa snalaženjem.

Nekoliko je opcija. Prvi dan, ako želite krenuti rano ujutro, možete prespavati na Zavižanu ili u Krasnom, drugi dan u Alanu, a treći u planinarskom skloništu Skorpovac koje je nakon prošlogodišnjeg požara ovog ljeta obnovljeno i uskoro će ponovo biti u funkciji. Sve ove opcije treba rezervirati unaprijed, osim Skorpovca koji je sklonište i nema rezervacija, već ga zauzima onaj tko prvi dođe. U Alanu možete dogovoriti da vas čeka obrok, a možete i kupiti vodu za nastavak ture.

Druga je opcija obilaska cijele staze kampiranje. Šator ne smijete postavljati na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, no nakon prve dionice iz njega ćete izaći i možete pronaći mjesto za smjestiti se. Čistina za postaviti šator nalazi se i tik uz Skorpovac. Ja sam prvi put cijelu stazu obišla sa spavanjem u šatoru, a drugi put sam željela uživati bez teškog ruksaka i komplicirane logistike pa sam išla s agencijom.

Obilazak cijele staze organizira više agencija, ja sam odabrala GoWild i nisam požalila. Vodiči vam organiziraju prijevoz, noćenja, obroke i vođenje pa sam s jednodnevnim ruksakom mogla uživati u prirodi bez opterećenja. Na kraju svake dionice voze vas na mjesto na kojem ćete spavati i sutra vraćaju na mjesto gdje nastavljate svoju turu. Ovu opciju preporučujem svakome tko nije iskusan i sklon kampiranju ili boravku u asketskim planinarskim objektima.

Možda se pitate zašto bi se netko više puta vraćao na istu stazu, a postoji toliko prekrasnih planina i vrhova. Odgovor je – zato što ona nikad nije ista, a mijenjam se i ja. Nakon što prođete najprometniji prvi dio, ona zaista postaje mjesto mira prirode, sirove ljepote planine, pogleda koji ti se urežu duboko u dušu. Gledajući oko sebe taj kamen, šumu, savršenu stazu oblikovanu ručno, u suhozidu prije gotovo 100 godina čovjek postane svjestan snage prirode, ali i moći čovjeka. I prepusti se nekom ritmu te prirode, prihvaćajući da nije iznad nje, već njezin sastavni dio.