Samo 10 minuta od autoceste prema moru krije se hrvatski Divlji zapad! Ovim kanjonom nekoć su jahali kauboji i Indijanci

Tata voli vesterne, mama voli knjige, u toj čudnoj kombinaciji gena i odgoja bilo je teško ne znati za Winnetoua. Možda je to danas mnogima stran pojam, ali u ondašnje vrijeme to je bilo nešto poput Game of Thronesa naših roditelja. Iz ove perspektive mogli bismo reći da su malo pretjerivali, ali povijest serijala pokazuje da je malo hrvatskih krajolika odigralo tako veliku ulogu u jednom europskom filmskom fenomenu kao područje Paklenice. Šezdesetih godina prošlog stoljeća kanjon Velike Paklenice na južnim obroncima Velebita postao je kulisa za jedan od najvećih fenomena poslijeratnog njemačkog filma. Priča o apaškom poglavici Winnetouu uvela je taj dio Hrvatske u popularnu kulturu na način na koji je to uspjelo rijetko kojem našem krajoliku.

Karl May, njemački pisac koji je stvorio lik Winnetoua, američki Zapad nije poznavao iz vlastitog iskustva. Sjedinjene Države posjetio je tek 1908. godine, kada je već bio slavan, i nikada nije stigao do Divljeg zapada o kojem je pisao. Procjenjuje se da su njegova djela prodana u oko 200 milijuna primjeraka i prevedena na gotovo pedeset jezika. Kad je početkom šezdesetih odlučeno da njegove priče dobiju filmsku verziju, vestern je već bio iznimno popularan žanr. Berlinski Rialto Film i zagrebački Jadran film pokrenuli su serijal koji je između 1962. i 1968. narastao na jedanaest filmova. Sedam ih je snimano u neposrednoj blizini Starigrada-Paklenice, a među brojnim hrvatskim lokacijama bili su Plitvice, Krka, Zrmanja, Cetina, Velebit, Grobničko polje i druga područja.

Iako je glavna publika serijala bila u Zapadnoj Njemačkoj i drugim zemljama njemačkoga govornog područja, nije bila riječ tek o stranoj produkciji koja se koristila lijepim hrvatskim krajolicima. Jadran film bio je važan produkcijski partner, a domaći glumci, tehničari, kaskaderi i statisti činili su velik dio ekipe. U filmovima su, među ostalima, nastupali Dunja Rajter, Nikša Stefanini i Branko Špoljar, dok je scenograf Vladimir Tadej oblikovao neke od njihovih najprepoznatljivijih kulisa. Statisti su dolazili iz Starigrada, Obrovca, Kistanja i okolnih mjesta, jahali su te glumili ratnike i članove kaubojskih bandi. U Kistanju je za potrebe snimanja izgrađen kaubojski grad, a stari paklenički mlin u filmu Blago u Srebrnom jezeru poslužio je kao sjedište razbojničke družine El Doro. Za potrebe drugog filma pokraj mlina podignut je i saloon.

Zbog toga se serijal na ovim prostorima nije doživljavao samo kao njemački uvoz. Bio je povezan s domaćom kinematografijom i ljudima koji su u njemu radili, od scenografa i glumaca do kaskadera i statista. Upravo je snažna uključenost domaćih filmskih radnika i lokalnih sredina jedan od razloga zbog kojih Winnetou u Hrvatskoj nije ostao samo strani junak koji je slučajno projahao našim krajolikom, nego dio domaće filmske memorije.

Ta veza i danas živi u Starigradu-Paklenici, gdje je u prostoru nekadašnjeg Motela Paklenica postavljena stalna izložba s rekvizitima, fotografijama i dokumentarnim materijalom sa snimanja. U istom je prostoru nekoć boravila filmska ekipa. Starigrad-Paklenica bio je 2007. domaćin prve organizirane Winnetou konvencije u Hrvatskoj, koja je okupila ljubitelje filmova iz Njemačke, Austrije, Češke, Nizozemske i drugih zemalja. Godine 2015. na hrvatskim lokacijama snimljena je nova televizijska trilogija o Winnetouu. Snimanje je trajalo 67 dana na približno dvadeset lokacija, a HAVC je nakon njegova završetka naveo da je u hrvatskom dijelu produkcije sudjelovalo 220 filmskih profesionalaca.

Svi kojima je ova tema zanimljiva i danas mogu obići mjesta na kojima su nastajali filmovi. Ako se prema moru vozite autocestom A1 iz smjera Zagreba, Paklenica je jedno od onih mjesta zbog kojih ne morate znatno skrenuti s puta. S autoceste se silazi na čvoru Rovanjska, nakon čega slijedi još oko 15 kilometara vožnje Jadranskom magistralom prema Starigradu. U mjestu treba pratiti oznake za Nacionalni park Paklenica i Ulaz 1, odakle se ulazi u kanjon Velike Paklenice i kreće prema nekima od lokacija na kojima je prije više od šezdeset godina sniman Winnetou.

U kanjonu Velike Paklenice nalazi se desetak prepoznatljivih filmskih točaka, a turistička karta dostupna u informacijskim centrima vodi i prema drugim lokacijama u okolici. Među njima su Zrmanja i Tulove grede, gdje je snimljena Winnetouova smrt. Filmovi su njemačku publiku vodili na američki Divlji zapad, ali taj je Divlji zapad u velikoj mjeri izgrađen hrvatskim krajolicima i radom domaćih filmaša. Upravo je zato Winnetou istodobno njemački kulturni fenomen i važan dio hrvatske filmske povijesti.