Kava, pivo i pizza za manje od 10 eura: ovaj nas je grad oduševio cijenama od kojih ne boli glava i autentičnom talijanskom atmosferom

Kad netko spomene Pisu, gotovo svima prva asocijacija je slavni Kosi toranj. Ikoničan, prepoznatljiv, fotogeničan… Ali, vjerujte, Pisa je mnogo više od tog nagnutog remek-djela. Iskreno, nisam nikad imao posebnu želju istražiti ovaj talijanski grad. Nije bio na mojoj listi želja, niti sam o njemu razmišljao više od par sekundi dok bih guglao „što vidjeti u Toskani“. Ali onda su se karte doslovno posložile. Vikend u Italiji, povratni let s Ryanairom za samo 40 eura, i tako sam se u petak u podne našao na letu prema Pisi. I dobro da jesam jer taj grad nije samo toranj. Pisa je energija. Pisa su ulice prepune lokalaca, mladosti, smijeha i mirisa dobre hrane. Pisa su sunčani trgovi, večere uz vino za razumne cijene i osjećaj da si negdje gdje se živi punim plućima.

Iz Zagreba smo poletjeli točno u podne, a manje od sat vremena kasnije već smo sletjeli na aerodrom u Pisi, jedan od onih rijetkih koji se nalazi gotovo u samom gradu. Do centra vam ne treba više od desetak minuta taksijem ili shuttle busom, što je pravo olakšanje ako ne volite gubiti vrijeme na dug i zamoran prijevoz, kao što je često slučaj u većim europskim metropolama.

Odmah stižemo do Kosog tornja, a oko njega poznata scena: horde turista u klasičnoj pozi „evo ga, držim toranj“. U prolazu se nasmijemo toj koreografiji, ali ne zadržavamo se dugo. Krećemo prema jugu, u srce grada, prema rijeci Arno. Svakim korakom oduševljenje samo raste jer Pisa otkriva svoje boje. Fasade u toplim, šarenim nijansama, živopisne ulice prepune malih kafića i restorana, mirisi koji vas mame iza svakog ugla. Grad zaista pulsira na neki svoj lagani, talijanski način, bez nepotrebne strke i žurbe.

Ubrzo sjedamo na ručak, a pogled na jelovnik odmah budi osjećaj kao da smo uskočili u neku talijansku filmsku scenu. Sve je tu, pizza, pasta, Aperol… Baš onako kako zamišljamo Italiju dok gledamo romantične komedije i putopisne dokumentarce. Mi se odlučujemo za klasične favorite: tjesteninu s plodovima mora i tjesteninu s pestom, uz, naravno, čašicu vina. I stvarno, u tom trenutku sve je izgledalo kao savršena „dolce vita“.

A onda dolazi i ono što nas je možda najviše iznenadilo, a to su cijene. Kava za 1,50 eura, pivo za 2, kokteli i čaša vina za 3 eura, pizze već od 6 eura. Povratak nekoliko godina unazad? Ne, Pisa je iznenađujuće pristupačna. Dok su u mnogim europskim gradovima cijene otišle u nebo, ovdje je još uvijek moguće uživati bez da previše razmišljaš o budžetu.

U laganoj šetnji stižemo do Trga čuda, ili kako ga Talijani zovu, „Piazza dei Miracoli“. Ime mu je nadjenuo poznati talijanski pisac Gabriele d’Annunzio u svom romanu „Forse che sì, forse che no“ iz 1910. godine, a kad ga jednom vidite, bit će vam jasno zašto. Na tom travnatom prostoru smješteni su Kosi toranj, veličanstvena katedrala i krstionica, glavno turističko središte grada.

Istina, Pisa nema desetke slavnih atrakcija kao neki drugi talijanski gradovi. Ali ako se odlučite skrenuti s uobičajenih ruta i upitati lokalce za preporuke, otkrit ćete da se iza poznate slike tornja krije puno više. Primjerice, ovdje se nalazi jedan od najstarijih botaničkih vrtova u Europi, osnovan 1544. godine kao prvi sveučilišni botanički vrt u Europi. Vrt je osnovao Luca Ghini, a danas je dio Sveučilišta u Pisi, koje je službeno osnovano 1343. godine i jedno je od najstarijih sveučilišta u Europi. Upravo je na tom sveučilištu predavao Galileo Galilei, što mu daje dodatnu povijesnu težinu.

Šetnja dalje vodi do Trga viteza (Piazza dei Cavalieri), na kojem se ističe impozantna barokna palača, a samo nekoliko koraka dalje nalazi se i Nacionalni muzej San Matteo, smješten u nekadašnjem benediktinskom samostanu. I tako, korak po korak, shvatit ćete da Pisa možda ne vrišti atrakcijama, ali ih nudi dovoljno da vas potpuno osvoji.

Kako se približava večer, grad počinje mijenjati svoj ritam. Oko 20 sati događa se nešto što nas je u potpunosti osvojilo. Svi izlaze van! Mladi, stariji, obitelji, studenti… Ulice su pune života, restorani se pune gostima koji večeraju po sasvim prihvatljivim cijenama, djeca se bezbrižno igraju po trgovima, a studenti sjede na stepenicama i zidovima s pivom ili koktelom u ruci. Smijeh se čuje sa svih strana, a atmosfera je opuštena i iskrena. To je ona slika koju odavno nismo doživjeli u nijednom gradu. Bez žurbe, bez zurenja u ekrane, bez glamura, samo običan, iskren život. Onakav kakav je bio prije društvenih mreža. I upravo zbog toga ćemo Pisu dugo pamtiti.

Subotu smo odlučili provesti u obližnjoj Lucci, gradiću koji se često zaobilazi u korist poznatijih toskanskih destinacija, ali koji nudi sve ono što putnika može osvojiti: povijest, šarm i mirnu, autentičnu atmosferu. Zahvaljujući odličnoj željezničkoj povezanosti, iz Pise smo stigli za svega 25 minuta vožnje vlakom, a povratna karta stajala je 6 eura.

Lucca nas je dočekala u punom sjaju. Odmah po dolasku na željeznički kolodvor otvara se pogled prema impresivnim zidinama koje u potpunosti okružuju povijesnu jezgru grada. Nekada obrambeni bedemi, danas su to šetnice s kojih se pruža prekrasan pogled na crvene krovove, brojne tornjeve i zvonike koji izviru iz stare gradske jezgre.

Lucca je, bez sumnje, savršeno mjesto za lagano i opušteno istraživanje Toskane. Uske kamene ulice, trgovi ispunjeni mještanima i turistima, elegantne povijesne fasade i brojne trgovine s lokalnim delicijama. Sve to stvara poseban ugođaj kojem je teško odoljeti.

Da zelenilo u Lucci nije rezervirano samo za parkove, već se pojavljuje i na najneobičnijim mjestima, dokazuje Torre Guinigi. Ovaj 45 metara visok toranj iz 14. stoljeća, do čijeg vrha vode 233 stepenice, pravi je primjer romaničko-gotičke arhitekture. No ono što ga čini zaista posebnim skriva se na njegovu krovu, a to su iznenađujuće visoka stabla hrasta crnike, koja već stoljećima prkose visini i vremenu. Impresivna visina i stepenice tako brzo padnu u drugi plan kad se sazna što vas čeka na vrhu.

U kasnim poslijepodnevnim satima vratili smo se u Pisu, a dočekala nas je ista ona atmosfera koja nas je osvojila večer ranije. Ulice prepune ljudi, žamor lokalaca, smijeh mladih i grad koji doslovno živi punim plućima.

Vikend se polako bližio kraju, a nedjelju smo iskoristili za kratki izlet vlakom do obližnjeg Livorna, laganu šetnju uz more i još jednu talijansku kavu prije odlaska na aerodrom i povratka u Zagreb. S obzirom na to da se avionske karte za Pisu mogu pronaći već od 15 eura po smjeru, vrlo je vjerojatno da ćemo se ovog ljeta ponovno vratiti. Osim što je pristupačna, Pisa je grad koji te primi otvorena srca, u kojem se osjećaš kao da pripadaš, makar samo na vikend. Ovdje se život ne prikazuje, već živi. I upravo je ta iskrena, topla energija ono što se ureže duboko u pamćenje i zbog čega ćete se poželjeti vratiti čim ponovo poželite osjetiti kako izgleda pravi „dolce vita“.