PUTOPIS: Portugal – Ritmična glazba i šarena pročelja u čarobnom kutku na Atlantiku

Putovanje u Portugal u mom slučaju imalo je prilično težak zadatak – opravdati jako visoka očekivanja. Prije samog odlaska u zemlju gdje se priča najljepši jezik na svijetu, gdje fešta traje po cijele dane i gdje svi neopterećeno hodaju sa smiješkom na licu dok ulice mirišu po bakalaru, a u pozadini svira melankolični fado, pročitala sam bezbroj putopisa i zamišljala sebe u zemlji koja me oduvijek privlačila poput nekog nevidljivog magneta. U svojoj sam glavi (svjesno i nesvjesno) godinama kreirala savršenu sliku tog čarobnog mjesta koje se ljubi s Atlantikom, slažući predivne prizore viđene na fotografijama, upijajući iskustva drugih ljudi i slušajući romantične portugalske pjesme. Zapravo ni sama ne znam otkud ta neobjašnjiva privlačnost prema toj zemlji, ali jedno sam sigurno znala – moram što prije doživjeti taj šareni Portugal.

Recept s kojim teško možete pogriješiti prije samog putovanja u Portugal je odabir nekog datuma u ljetnim mjesecima i naravno, dobro društvo koje je uvijek spremno za feštu, a najbolja kandidatkinja za to je u mom slučaju bila moja jako dobra prijateljica Tajči. Gledajući unatrag, tamo se niti ne mogu zamisliti s nekim tko voli rano ići spavati. Htjele smo iskoristiti apsolutno svaku sekundu tih veselih i nezaboravnih jedanaest dana. Neki veliki plan nismo imale, a i da smo nešto posebno planirale, to putovanje ne bi ispalo ni približno tako dobro kako je ispalo. U to sam sigurna.

• 

LISABON, STIGLE SMO TI U NARUČJE, ZANJIŠI NAS NAJBOLJE ŠTO MOŽEŠ!

U čarobnoj i divljoj Ližboi uistinu sve miriše po bakalaru i srdelama, a od jednog smo Portugalca dobili zanimljivu informaciju da bi svaki pravi Portugalac trebao znati pripremiti različito jelo od bakalara za svaki dan u godini. Dakle postoji više od 365 različitih recepata bakalara! Miris ribe se u zraku vrlo često miješa s mirisom neodoljivih prhkih poslastica, takozvanih Pasteis de nata. Samo da ostane zabilježeno, Tajči ih je većinu vremena u ruci imala po dvije, a u ruksaku još (minimalno) jedan paket.

• 

• 

• 

Ritmična glazba odzvanja iz gotovo svake uličice, mišićavi Brazilci lete po zraku pokazujući prolaznicima svoje zadivljujuće vještine Capoeire, šarene keramičke pločice (Azulejos) krase pročelja gotovo svake kuće i zgrade, a strme ulice iznad kojih vijore šarene zastavice neopisivo te mame da što dulje ostaneš na njima i ispiješ još jedan koktel ne zalazeći uopće u restorane, kafiće i klubove.

• 

Tijekom boravka u Lisabonu, „upoznale“ smo čuvenog Fernanda Pessou čiji kip tajanstveno sjedi u samom centru blizu kafića Brasileira. Pessoa je jedan od najvećih portugalskih pjesnika svih vremena s vrlo zanimljivom životnom pričom. Naime, Pessoa u doslovnom prijevodu znači ‘jedna osoba’, a upravo Fernando je bio poznat po svojim, moglo bi se reći, podvojenim (muškim i ženskim) ličnostima kojima se predstavljao u svojim djelima. Pisao je pod više od sedamdeset pseudonima, a za svaki od njih je smislio posebnu životnu priču. Legenda kaže da je sa svojom djevojkom prekinuo pišući joj u trećem licu pod nekim od pseudonima i govoreći da „Fernando naprosto nije osoba za nju!“

POZNATE ZNAMENITOSTI I UKUSNA GASTRONOMIJA

Najstarija četvrt Alfama djeluje poput nekog toplog zagrljaja iz prošlosti iz kojeg se ne želite izvući. U ovoj se četvrti nalaze najvažnije građevine Lisabona, poput lisabonske glavne katedrale, starog dvorca San Jorge na vrhu brda te Nacionalnog Pantheona. U Alfami su u 13. stoljeću živjeli uglavnom siromašni stanovnici, a danas, iako je prepuna znatiželjnih turista, i dalje odiše tim neodoljivom šarmom daleke prošlosti. Iz Alfame pokušajte uloviti famozni tramvaj broj 28 koji više gotovo uopće ne služi stanovnicima kao prijevozno sredstvo, već kao živući suvenir i turistička atrakcija koja prolazi kroz uske uličice Lisabona.

U ovoj smo četvrti sasvim slučajno doživjele istinski, onaj pravi pravcati portugalski Fado. Glad uzrokovana pentranjem po tim strmim ulicama nas je igrom slučaja dovela do konobice gdje smo naručile bocu Port vina i platu sa sirom i pršutom, a onda se nekoliko metara od nas pojavila djevojka s klasičnom gitarom u rukama čiji prodorni glas jednostavno ne dopušta da radiš išta drugo nego slušaš tu hipnotizirajuću, predivnu glazbu. Gotovo ne trepćući.

• 

• 

PLEŠE SE I PIJE NA ULICI

Do najprepoznatljivijeg simbola Lisabona – gotičkog tornja Belem, hodale smo sporim korakom gotovo pola dana, usput se fotografirajući pored znamenitog spomenika otkrićima i portugalskim moreplovcima koji su upravo s ovog mjesta kretali u epske pustolovine prema (dotad neotkrivenim) mjestima na svijetu. Ovdje se, 8. srpnja 1497. sa svojom posadom ukrcao i veliki Vasco da Gama, postao prvi čovjek u povijesti koji je zaplovio prema Indiji, nakon dvije godine i doplovio do nje te time učvrstio kolonijalnu moć Portugala u Indiji.

• 

Pored fotogeničnog željeznog visećeg mosta Ponte 25 de Abril koji povezuje grad s novim četvrtima na lijevoj obali rijeke Tejo, okinule smo bezbroj novih profilnih fotografija, dovoljno za narednih nekoliko godina. Ovaj most se često naziva bratom blizancem Golden Gate mosta u San Franciscu, što uopće ne čudi, budući da je ista tvrtka izgradila oba mosta.

Ono po čemu ćemo definitivno zauvijek pamtiti divlji Lisabon je četvrt Bairro Alto, četvrt koja je zapravo labirint ulica na kojima fešta traje 0-24, sedam dana u tjednu. Svi su na ulici! Pleše se na ulici, pije se na ulici, pjeva se na ulici, svi se druže na ulici, neovisno o dobi, spolu, boji kože ili mjestu rođenja. Jednostavno – živi se na ulici! Vlada neka neopisivo pozitivna i vesela atmosfera obojena šarenim svjetlima, cvijećem, velikim koktelima i zaraznim ritmovima koji bi i one s dvije lijeve noge, natjerali na ples do jutra. Atmosfera u kojoj poželiš ostati zauvijek.

• 

• 

Iako nije u Bairro Altu, ulica koja također ostaje u sjećanju je Pink Street, ulica cijelom površinom prekrivena ružičastom bojom, okružena plavim i žutim zgradama koja u noćnim satima postaje žarište bogatog noćnog života.

SINTRA – MISTIČNO MJESTO SAKRIVENO U GUSTOJ MAGLI

Malo više od pola sata vlakom od Lisabona, smjestila se Sintra, najmističnije mjesto koje sam ikada vidjela. Sintra je 1995. godine upisana i na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi, a dovoljan je jedan dan da upijete svu ljepotu ovog čudnovatog grada. Veličanstveni dvorci koji izranjaju iz guste magle, špilje, tajnovite skulpture, zelene džunglice u kojima rastu neobične biljke i čisti zrak koji ispunjava pluća, definitivno se moraju doživjeti barem jednom u životu.

• 

CABO DA ROCA – MJESTO GDJE ZAVRŠAVA ZEMLJA I POČINJE MORE

Kada smo već došli do Sintre, bilo je neupitno hoćemo li se zaputiti i prema najzapadnijoj točki Europe – Cabo da Roca. Čim nas je autobus iskrcao ovdje, počela je i naša borba s vrlo jakim i hladnim vjetrom. Kad stigneš na rub Europe, pogledaš ispod sebe tu zastrašujuću moć oceana i beskrajno plavetno prostranstvo ispred sebe, počneš se osjećati nekako drugačije, istovremeno tako maleno, a tako veliko. Jednostavno neopisivo iskustvo koje oduzima dah i jedan od onih trenutaka koji pamtiš čitav život.

• 

PORTO, GRAD U KOJEM SMO (ZAMALO) „ZAGLAVILE“ DULJE OD OČEKIVANOG

Na putu iz Lisabona u Porto koji autobusom traje nešto više od tri sata, zapisale smo si što otprilike želimo vidjeti u živahnom Portu. Sve je to upotpunio i blagoslovio simpatični konobar kojeg smo upoznale u Hard Rock Cafe-u. On nam je na praznom papiru računa složio personalizirana uputstva gdje jesti, gdje izaći i što posjetiti. Smještaj smo rezervirale malo dalje od samog Porta, u kući pored plaže Praia da Aguda i to se pokazalo kao pun pogodak – odmor za dušu i tijelo nakon divljeg i ludog Lisabona.

• 

Nakon upoznavanja sa starijim domaćinima koji nisu baš znali engleski pa su nam na simpatičan način, putem glasovnog Google prevoditelja poželjeli dobrodošlicu i pozvali nas na čašicu ukusnog Port vina (jako fino desertno vino koje se originalno proizvodi u dolini rijeke Douro koja protječe kroz Porto i s kojim morate jako dobro paziti da vas njegov fini okus – ne prevari kao neke od nas. ?), otišle smo na prostranu plažu, zakopale bosa stopala u pijesak i samo slušale zvuk valova.

• 

• 

• 

NEOBIČNO JELO I PUTOVANJE VLAKOM DO PORTA

U Porto smo svakodnevno putovale vlakom (pola sata udaljen od našeg smještaja na plaži), a prvo što smo si zacrtale je bilo – probati Franceisinhuu. To je jako kalorično (i vrlo neobično) jelo nastalo u Portu. Sastoji se od kruha, kobasice, govedine, šunke i jaja, a sve to je prekriveno topljenim sirom i umočeno u umak od rajčice i piva. Poslužuje se s pomfritom i uz kriglu piva. Franceisinhaa vam daje potrebnu energiju za hodanje po brdovitom Portu.

• 

Hodajući Portom primijetile smo jako puno ruševnih, ali predivnih starih zgrada koje vape za renovacijom, a hodajući preko strašno visokog Dom Luís mosta koji se proteže preko rijeke Douro, automobili i ljudi izgledaju kao male mrvice. Konstrukcija ovog mosta neodoljivo podsjeća na Eiffelov toranj u Parizu, a razlog tome je činjenica što ga je projektirao učenik velikog Gustava Eiffela.

• 

LIJEPE USPOMENE NA OVU ČAROBNU ZEMLJU

Ono što treba učiniti svatko tko se nađe u Portu je prošetati obalama Douro rijeke, idiličnim zelenim parkovima i Ribeirom (živopisna gradska četvrt Porta u kojoj su raštrkani mali barovi i zalogajnice), posjetiti Lelloo knjižnicu gdje se nalazi znamenito stubište koje je inspiriralo J. K. Rowling dok je pisala Harry Pottera, popeti se na toranj Clérigos s kojeg se pruža spektakularni panoramski pogled na Porto, posjetiti katedralu, kušati Port vino u nekoj od vinarija koje su baština grada (mi smo posjetile Croft Port), a ono što nikako ne smijete zaobići je Željeznički kolodvor Sao Bento, čija unutrašnjost izgleda poput muzeja sa zidovima prekrivenim sitnim keramičkim pločicama koje tvore zadivljujući mozaik.

Upravo nam je u tom kolodvoru ostala prtljaga koju smo zadnju noć zaključale s namjerom da ćemo je pokupiti prije nego se zaputimo prema zračnoj luci. Naime, nigdje (niti najmanjim slovima) nije naznačeno da ulazak u kolodvor nije moguć nakon ponoći, a pogađate, naš je let bio u sitnim jutarnjim satima. Nakon nekoliko sati provedenih lupajući na glomazna vrata, nekoliko desetaka poziva policiji koja je naposljetku došla s taksistima koji su se slučajno našli tamo, zaštitari koji čuvaju kolodvor su se uspjeli probuditi i u zadnji čas nam otvoriti vrata. Zahvaljujući jednom od taksista (koji je lupao najglasnije) i koji nas je brzinom svjetlosti dovezao do zračne luke, uspjele smo sretno i sigurno stići na naš avion, s prtljagom u koju smo pospremile predivne uspomene iz ove čarobne i šarene zemlje.