U gradnji ovog mosta, kao i cijele željeznice smrti, poginulo je najmanje 100.000 ljudi: srušen je nakon samo dvije godine, a poslužio je kao inspiracija za legendarni film

Postoje neka mjesta na ovom svijetu radi kojih se naježi koža, okrene želudac pri pomisli koliko je patnje i boli prouzročio njihov nastanak. Jedno od takvih, ‘željeznica smrti’ nalazi se u dalekom Tajlandu, ‘opjevano’ je i na velikom ekranu, legendarnom ratnom filmu, a danas je jedna od atrakcija te daleke zemlje poznate po predivnim otocima i plažama. Ovaj članak posvećen je željezničkoj pruzi koju su u Drugom svjetskom ratu, za Japance, gradili saveznički ratni zarobljenici i prisilni radnici iz Azije. Znate li gdje se nalazi pravi Most na rijeci Kwai, koji je bio inspiracija za legendarni film? Odgovor nas vodi na mjesto mučne povijesti…

Željeznica smrti danas je jedna od kultnih atrakcija Tajlanda. Proteže se kroz provinciju Kanchanaburi – započinje u okrugu Ban Pong, a završava u Nam Toku. Dio nje – službenim imenom ‘željeznička pruga Burma-Sijam’ – i danas je u upotrebi. Ta 400 kilometara duga pruga, koja je povezivala današnje Mianmar i Tajland, građena je kako bi japanskim snagama omogućila alternativnu opskrbnu rutu, nakon što su na moru počeli osjećati pritisak. A upsravo se na njoj nalazi i “pravi” Most na rijeci Kwai.

No, gradnja takve željeznice nije bila jednostavan pothvat. Japanski su inženjeri procjenjivali da bi izgradnja mogla potrajati pet godina, no ratnoj vrhuški to nije bilo prihvatljivo. Upregnuli su tisuće i tisuće savezničkih ratnih zarobljenika i još više prisilnih radnika iz Azije i nesmiljeno ih gonili. Gradnja je započela u listopadu 1942. godine. Završili su je u roku od godine dana. Željeznica smrti bila je ‘popločena’ leševima onih koji su je pokušavali izgraditi – dnevno bi umirali deseci radnika.

Gradnja je bila izrazito zahtjevna. Većina pruge bila je građena u gustoj, malaričnoj šumi, po iznimnim vrućinama i monsunskim kišama. Neki dijelovi, primjerice slavni Hellfire Pass, iziskivali su obijanje žive stijene. Kampovi za radnike bili su ustrojeni na svakih 100 metara pruge, i u njima su spavali u vrlo bazičnim bambusovim kolibama, na podu.

Dobivali su minimalno hrane, ako su bili bolesni nije ih se liječilo. Alati kojima su trebali izgraditi zahtjevnu željezničku prugu bili su oni najosnovniji… Jednostavno rečeno, radnici su radili sve dok se mrtvi ne bi srušili a, u međuvremenu su često bili izloženi iživljavanju japanskih nadzornika.

Na pruzi je radilo oko 60 tisuća saveznih ratnih zarobljenika, među ostalim Britanaca, Australaca, Nizozemaca i Amerikanaca, kao i oko 200 tisuća prisilnih radnika iz Azije, s teritorija koje su pokorili Japanci. Među njima su bili Kinezi, Tajlanđani, Indonežani. Singapurci, Mianmarci… Pretpostavlja se da je tijekom izgradnje preminulo oko 16 tisuća savezničkih vojnika. I 90 tisuća prisilnih radnika, što je djelomično prikazano i u filmu pravi Most na rijeci Kwai.

Prije nego je ispala iz upotrebe, odnosno bila uništena u savezničkim bombaškim napadima, Japanci su željeznicom smrti uspjeli prevesti dvije japanske divizije i oko 500 tisuća tona zaliha. Pod savezničkim se bombardiranjem našla 1943. godine, već iduće je godine bila uništena. Najpoznatiji most na toj pruzi, most 277, poznat i kao pravi ‘Most na rijeci Kwai’ pogođen je, odnosno njegov središnji dio, 1945. godine, kao i drveni most 100 metara dalje od njega, koji je bio njegova prethodnica.

Dakle, most 277, pravi Most na rijeci Kwai poznat po slavnoj ekranizaciji, i danas stoji i popularna je turistička atrakcija. Onima koji se voze tom prugom, iz smjera Bangkoka, čak se savjetuje da sjednu na lijevu stranu vlaka, kako bi što bolje vidjeli most, čiji su željezni polukružni lukovi preživjeli bombe. Četvrtasti su naknadno izgrađeni, na mjestu gdje su ga saveznici razrušili. Bio je to, prenosi CWGC, jedan od prvih slučajeva upotrebe navođenih bombi u povijesti. Njegovi betonski potpornji i dalje ‘čuvaju’ originalna oštećenja iz Drugog svjetskog rata. Sam most dugačak je 300 metara, a rijeka koju prelazi zove se Kwae Yai.

A upravo je taj most poslužila kao inspiracija za kultni film Most na rijeci Kwai iz 1957. godine, a kojeg potpisuje David Lean. Film se temelji na romanu Pierrea Boullea iz 1952. godine. Iako je radnja fikcija te je film sniman u Šri Lanci, izvorna je inspiracija upravo most 277. Most na rijeci Kwai smatra se jednim od najboljih ratnih filmova ikada, a dobio je čak sedam Oskara – za najbolji film, najbolju režiju i najboljeg glumca.

Most je danas turistička atrakcija i njegova okolica obiluje hranom i suvenirima. Krajnja stanica željeznice, Nam Tok, predstavlja pak bazu za istraživanje tamošnjeg područja, poznatog po slapovima i divnim trekking opcijama. Oni koji žele dublje zaroniti u jezivu prošlost same pruge smrti to mogu učiniti u memorijalnom centru Hellfire Pass, dok se uz samu željeznicu smrti i njezine žrtve vežu i tri ratna groblja – ratna groblja Kanchanaburi i Chungkai u Tajlandu te Thanbyuzayat u Mianmaru.