Pronašli smo savršenu alternativu razvikanom Bledu: ovaj smaragdni biser Slovenci ljubomorno čuvaju samo za sebe

Bio je dovoljan jedan pogled na fotografiju smaragdne boje jezera i visoke planinske vrhunce da znam da je to mjesto koje ću kad tad uživo posjetiti. Srećom, brzo je ‘stiglo na red’: u Most na Soči, predivno malo slovensko mjesto nadomak Julijskih Alpi, kročila sam samo nekoliko mjeseci nakon što sam prvi put vidjela spomenutu sliku. I bio mi je to jedan od najljepših izleta ove godine!

Uvjerena sam da će isti efekt imati i na svakog drugog koji tamo dođe. Naime, ovo mjesto, koje ponekad opisuju kao ‘ono na kojem možete iskusiti kako je to bilo na Bledu prije turističkog booma’, jednostavno ima sve sastojke za uspjeh: nalazi se u predivnoj prirodi, na obalama fantastično lijepog jezera, malo je i relativno nerazvikano u odnosu na neke druge slovenske velikane, u njemu i dalje sve miriši na mir i, u našem slučaju, opušteno ljeto.

Naravno, prvo što upada u oči upravo je boja jezera koja je Mostu na Soči donijela još uvijek skromnu slavu. To mjesto se, naime, smjestilo na stjenovitom grebenu kod mjesta gdje se susreću rijeke Idrijca i Soča. Ova potonja i sama je poznata po svojoj nadnaravnoj boji. Samo jezero nije prirodno, iako tako izgleda. Nastalo je 1938. godine izgradnjom hidroelektrane Doblar. Dugo je sedam kilometara, dok mu je maksimalna širina 600 metara. Maksimalna mu je dubina 32 metra.

Pogled na njegovu boju odmah nas je očarao. No, isto tako i zbunio. Ideja je bila da se odmah smjestimo na plaži, no iste nije bilo! Bar ne s ove strane ‘glavnog’ mosta i ne onakve kakvu smo mi priželjkivali. No, nakon kratke šetnjice shvatili smo da se jedno od mjesta kakvo tražimo nalazi s druge strane jezera, odnosno da moramo prijeći most koji krasi svaku fotografiju mjesta. Na drugoj obali jezera, u blizini tamošnjeg kampa Senca, već se na travnatoj livadi, u sjeni nekoliko velikih stabala smjestilo nekoliko ljudi.

Prilaz jezeru tamo je bio blag, nije bio strm kao na strani gdje smo se mi u tom trenutku nalazili, na šetnici uz jezero, te smo nekoliko minuta kasnije već bili tamo, na parkiralištu u neposrednoj blizini kampa i plaže. Tamo nismo bili sami, no čak i kad se tijekom dana plaža ‘popunila’, daleko je to bilo od ikakve gužve: niti smo morali preskakati nečije ručnike niti nam je itko ulazio u osobni prostor. Isto tako, kasnije tijekom dana, kako smo pobliže istraživali jezero i njegove obale, vidjeli smo da one obiluju s još mjesta na kojima vrijedi smjestiti se, neka od njih praktički u centru.

No, spomenuta plaža kod kampa bila je naša baza, a mi ovog puta u Most na Soči nismo došli ni zbog povijesti ni zbog gastronomske ponude ni zbog šetnji i planinarenja. Došli smo zbog jezera, kupanja i kajakarenja i upravo na to smo se fokusirali. Definitivno nismo bili jedini: bilo je dosta supova i kajaka. Upravo su SUP i kajak jedna od najpopularnijih aktivnosti na jezeru.

Naime, kajak ili SUP idealni su za uživanje u jezeru i istraživanje njegovih obala. Nama je kajakom od naše baze, dakle od plaže kod kampa Senca trebalo do samog grada kojih pola sata vožnje laganog veslanja i isto toliko natrag. Provezli smo se i ispod legendarnog mosta na rijeci Soči, svojevrsnog simbola grada, s kojeg mladići skaču i gledaju je li ‘čista’ prilika za skok. Naime, osim kajakaša i onih na supu tamo prolazi i Ladja Lucija, turistička brodica koja posjetitelje vozi sve do brane.

Prolazak kroz most na Soči vodi do mjesta susreta dviju rijeka. Ako nastavite samo ravno, plovit ćete po Soči, no ako skrenete lijevo kraj velikih ‘betonskih’ stepenica koje služe kao plaža (odlično za skakanje u rijeku) odlazite na Idrijcu i plovite ispod još jednog mosta, skromnijeg i manjeg, mosta na Idrijci. Prolazak kroz njega, zahvaljujući tamošnjem raslinju i predivnom plesu svijetla na granama i lišću koje se nadvijaju nad rijeku, kao i stijenama koje je grle doista je predivan prizor. Prije toga, razveselio nas je pogled na samo mjesto i zvonik crkve svete Lucije.

Vodenim radostima na jezeru doslovno nema kraja. Mi smo dva puta prošli tu istu rutu, a bilo je i kupanja. Jezero je čisto, a voda, na vrući ljetni dan, definitivno nije bila hladna. Dno jezera, doduše, nismo vidjeli, no ono ima doista predivnu boju i čisto je.

U logističkom smislu, Most na Soči možda, ovako na prvu, ne djeluje kao najpraktičnija destinacija s obzirom na udaljenost. Naime, od Zagreba to mjesto dijeli oko tri sata vožnje automobilom, što za one koji traže jednostavni izlet možda i nije najbolja opcija. Naime, šest sati u automobilu vam ne gine, no nama nije smetalo i vjerujem da se apsolutno isplati.

Put ipak nije predalek, možete ako ste raspoloženi za roadtrip i lijepe poglede odabrati i planinsku opciju, odnosno vožnju preko planina u dolasku ili pak požuriti preko ‘normalnih cesta’. No od doma ćete, ako želite dobro iskoristiti dan, trebati krenuti rano. Mi smo krenuli u 8 sati ujutro, a krenuli natrag oko 18 sati.

Taj su dan nama na umu bili samo kupanje i kajak, no da smo imali više vremena (ili da smo ostali više dana) možda bismo se bavili nekom od idućih opcija. Naime, područje Mosta na Soči arheološki je iznimno važno: tamo se nalazilo jedno od najznačajnijih prapovijesnih naselja u Europi, a tamošnji su pronalasci dio muzejske građe na širem području.

Isto tako, u Mostu na Soči ima i niz opcija za šetnju (primjerice, kulturno-povijesna ruta ‘Preko mosta za mudrost’ i energetska ‘Do mosta za hrabrost’), a prelijepi se pogled pruža s vidikovca kod crkve sv. Maura povrh mjesta. Postoji i mogućnost sudjelovanja u pričaonici na rijeci ili pak radionici divlje kuhinje (prikupljanje jestivih biljaka), a tu je i mogućnost izleta na Ladji Luciji.