Umirovljenik Mirko na svom imanju u Slavoniji brine o 500 životinja: “Zmije su mirne kad su site, ali majmuni su nepredvidljivi”

„Zmije, kad su gladne, ne ulazite. Kad su site, sve je OK… No, majmuni su ti koji rade nepodopštine. Majmuni su nepredvidljivi. Sad vam trijebi po kosi pa vam iz čistog mira opali ćušku. Sad ih već znam u dušu, znam čim me pogleda je li dobre volje ili nije…“, samo je djelić razgovora s Mirkom Milecom. Naime, većina je nas naviknuta na pse i mačke, no ne i on. Njegov Centar za zbrinjavanje zaštićenih životinja u Ruščici kod Slavonskoga Broda dom je brojnim egzotičnim životinjama, nekima privremeni, nekima trajni. Nazvali smo ga kako bismo doznali sve detalje.

No, Mirka je teško ‘uhvatiti’. Konstantno je u poslu, a bio je i kirvaj. Mirovina je za njega tek teoretski pojam. Naime, taj 64-godišnji elektrotehničar te otac dvoje djece, sina i kćeri, to i sam priznaje. „365 dana sam 24 sata aktivan. I vjerojatno se trzam i po noći“, šali se.

Centar za zbrinjavanje zaštićenih životinja nalazi se u sklopu njegova obiteljskog imanja, a već 30 godina surađuje i s nadležnim ministarstvom, iako su se liječenjem životinja bavili i prije. Proteže se na oko 6500 metara četvornih na kojima se nalaze nastambe i prostori za smještaj životinja, a životinjski se stanovnici broje u stotinama. Neki od njih, koje nije moguće vratiti u prirodu, tamo će provesti ostatak svog života.

„Broj životinja se mijenja iz dana u dan. Danas je stigla mala bijela čaplja, a prije nekoliko dana su puštena četiri škanjca. Trenutačno ih je negdje, uključujući male ptice, oko 500“, pojašnjava Mirko. „Neke su bile zaplijenjene, neke su naše vlasništvo, neke su na trajnoj skrbi… Primjerice, dođu nam životinje koje su i izuzete u sudskom sporu ili koje su zaplijenili inspektori. Primjerice, kod nas su do daljnjega, vukovi iz Splita, iz Duilova, pa 12 roda koje nažalost nisu odletjele i koje će ovdje prezimiti do proljeća kada će biti puštene u prirodu“, govori on.

Ima i nekih krajnje egzotičnih stanovnika. „Bilo je tu kojekakvih mačaka, bili su i tigrovi, s tim da je sada ovdje nekoliko zmija koje su sve zaplijenjene na granici, i to burmanski piton, boa kontraktor, albino piton. Ima i majmuna koji su zaplijenjeni na granici, ali i u samoj Hrvatskoj, zbog nezakonitog držanja“, pojašnjava Mirko. Neke su došle kod njih nakon zatvaranja zoološkog vrta u Splitu.

No, Centar ima i niz drugih djelatnosti. Primjerice, održavaju radionice i bave se edukacijom u suradnji s nadležnim ustanovama, održavaju i prezentacije zaštićenih i invazivnih životinja te ponekad satove u prirodi. Centar, isto tako, mogu posjetiti i građani, svakim danom od 10 do 19 sati. Ulaz je besplatan, a oni koji žele mogu ostaviti prilog za životinje. No, posjet prate i određena pravila: primjerice, nije dozvoljeno diranje ni hranjenje životinja.

Da će mu život biti vezan uz životinje bilo je jasno još u njegovu djetinjstvu. „Još kao klinac sam se bavio s kanarincima, zečevima, golubovima. Od svoje 12, 13 godine imao sam ptice i s time je i počelo. Imao sam strikana, sada je pokojni, koji se nije ženio i koji je živio s mojim roditeljima, a on je to volio i od njega je to krenulo… On je krivac što sam život podredio životinjama“, kaže Miro. „Zvao se Đuro, a sada mene moji prijatelji po njemu zovu Đuro što mi je drago jer je bio legenda od čovjeka“, dodaje.

U brizi za sve spomenute životinje Mirko surađuje i s veterinarskim stručnjacima, a niz je znanja stekao i kroz samo životno iskustvo.“ Kroz godine ostanete prisiljeni neke stvari napraviti sami. Primjerice, prva pomoć je nekada bitnija od one druge jer do druge ni ne dođe ako prvu ne odradite“, kaže on.

Pitamo ga ima li u tom mnoštvu neku omiljenu životinju. Kaže da ne može odgovoriti na to pitanje. To je, pojašnjava, kao da roditelja pitate koje mu je dijete najdraže. „Nekad bude ona koja zadnja dođe pa mi je atraktivna, primjerice prvi put kada se pojavio majmun. Sada mi je to sve već normalno, praktički su dio obitelji. Ali ozbiljno, cijeli dan sam s njima, hranim ih, gledam njihove majmunarije i svađe. Oni su obitelj, ali i moja jer sam svaki dan s njima i nekad se zezam da sam postao kao oni jer s kim si takav si“, smije se. A vukovi? Kaže da su dobri i da su sad već navikli. Imaju veliku nastambu, dodaje, i to im je bilo neobično jer se nisu znali kretati. „Imaju i veliko drvo, i šikaru i nastambu i kad im dodijete i ne vidite ih. Mirni su“, kaže.

Dani u centru uvijek su užurbani, kaže. Dizanje je u šest ujutro, tu je i nabavka mesa i voća, hranjenje životinja, ali i mijenjanje vode životinjama. U ovim vrućinama mijenjao bi je i po tri puta dnevno jer bi se voda jako zagrijala. Imaju i puno cvijeća koje treba zalijevati, a pomažu mu i njegova djeca, ali i ostatak obitelji.

Čak 99 posto životinja u Centru ima ime, kaže. Primjerice, jelen se zove Iko, majmuni su Gogo, Ljupka, Buco, Ela, Ema… Nažalost, dio životinja dolazi im ozlijeđen. „Bude svakakvih situacija. Budu ozlijeđene u naletu automobila, pa nalet ptice na staklo ili, primjerice, dva orla su se u zraku uhvatila kandžama u borbi za teritorij i oba su pala i strgali krila. Jednoga smo uspjeli riješiti i vratiti u prirodu, dva i pol mjeseca je bio u bandažama, a jedan nije još, čak mislim da neće ni moći. Sad su aktualne i rode koje su ostale na gnijezdima i nisu otišle. Ova godina je jako loša po pitanju njih, bila je suša i nisu imale hrane pa su mladi ostali… Naime, neki su zakržljali, a kada dođe njihov prirodni sat rode odlete i ostave mlade koji ne mogu s njima na gnijezdima pa ih poskidamo uz pomoć Elektre ili vatrogasaca i onda ih na proljeće puštamo”, kaže.

Nekad bude, nastavlja, i propucavanja zračnom puškom od strane neodgovornih ljudi ili pak ljudi, kada primjerice ruše staru kuću, pronađu mladunčad ćukova pa ih mi othranimo i uspješno vratimo u prirodu”, govori.

Ponekad kod njih u Centru završe i životinje koje tamo ne bi trebale tamo nužno završiti i stoga pokušavaju i educirati ljude, primjerice u slučaju mladih sova. „Ljudi pogriješe… U vrtu nađu mladu sovu i odmah je nose kod nas, a njoj je mama negdje na grani i ne može se javiti. Ljude educiramo da, ako pronađu mladu sovu, da je stave na obližnju granu i njezina majka će doći po nju u roku od jednog dana”, kaže.

Posao u Centru onaj je koji ne poznaje ‘ne mogu’. Ponekad je fizički teško, primjerice kada se vozi sijeno. Ili kada je, kaže, vani minus 23, a vi morate ići nahraniti i napojiti životinje. “No, proljeće sve zazeleni i ptice budu veselije i slijedi period vraćanja u prirodu. Kada vidite rode na nebu, koje su bile slomljenih krila, neishranjene i dehidrirane, kako rade dva tri kruga, kao da govore ‘hvala’, to bude duševna hrana za dalje”, zaključuje Mirko.