U jednoj europskoj prijestolnici psi su bili zabranjeni punih 60 godina! Stanovnici su morali birati između ljubimca i života u gradu

U većini europskih gradova sasvim je uobičajen prizor vidjeti ljude kako šeću pse po parkovima, gradskim ulicama ili uz obalu rijeke. No u Reykjavíku, glavnom gradu Islanda, takva scena još do nedavno bila je nezamisliva. Naime, gotovo šest desetljeća psi su ondje bili zakonom zabranjeni! Ova neobična odluka proizašla je iz spoja više čimbenika: straha od zaraznih bolesti, problema koje je donosila nagla urbanizacija te specifičnih društvenih okolnosti tog razdoblja. Upravo je ta kombinacija rezultirala jednim od najstrožih zakona prema životinjama u suvremenoj Europi…

Godine 1924. gradsko vijeće Reykjavíka zabranilo je držanje pasa kao kućnih ljubimaca. Bila je to neuobičajena, ali za tadašnje vrijeme razumljiva odluka. Povod je bila briga za javno zdravlje. Naime, ruralna područja Islanda suočavala su se s ozbiljnim zdravstvenim prijetnjama koje su se prenosile sa životinja na ljude, a posebno je strah izazivao parazit „Echinococcus granulosus“, poznat po tome što izaziva opasne ciste u unutarnjim organima i može imati smrtonosne posljedice. Kako bi spriječile širenje bolesti, gradske su vlasti odlučile djelovati odlučno te su psi morali nestati s gradskih ulica.

Osim zdravstvenih razloga, zabrana je imala i svoju praktičnu stranu. Naime, Reykjavík je u to vrijeme prolazio kroz fazu ubrzane urbanizacije, a životni uvjeti u mnogim dijelovima grada bili su daleko od idealnih, a skučeni prostori, loša infrastruktura i manjak osnovnih higijenskih uvjeta stvarali su plodno tlo za širenje bolesti. U takvom okruženju, dodatni izazovi koje bi donijelo držanje pasa činili su se neodrživima. Gradske su vlasti procijenile da u toj fazi razvoja jednostavno nema mjesta za pse.

Dok su psi bili izgnani iz gradskog života, jedna je druga životinja tiho preuzela njihovo mjesto. Mačke su u Reykjavíku doživjele pravi procvat i s vremenom postale gotovo pa zaštitni znak grada. Slobodno su lutale ulicama, često bez vlasnika, a građani su ih s lakoćom prihvatili kao diskretnu, čistu i samostalnu alternativu psima. Island je tako postao jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje su mačke brojčano nadmašile pse.

Zabrana držanja pasa u Reykjavíku bila je izuzetno stroga, toliko da su oni koji bi se usudili prekršiti je riskirali visoke novčane kazne. Psi su bili dopušteni isključivo u posebnim okolnostima: za čuvanje stoke izvan gradskih granica ili kao pomoć osobama s invaliditetom. Za sve ostale, pas je bio životinja kojoj nije mjesto u urbanom okruženju. U očima vlasti, ali i većine građana, život sa psom jednostavno nije pripadao svakodnevici glavnog grada.

Kako su godine prolazile, stroga zabrana sve je više djelovala kao relikt prošlosti. Sanitarni uvjeti su se znatno poboljšali, grad je rastao i razvijao se, a s porastom utjecaja stranih kultura mijenjao se i odnos prema kućnim ljubimcima. Psi su se sve češće spominjali u svakodnevnim razgovorima, a javnost je polako počela preispitivati smislenost postojećeg zakona.

PROČITAJ I OVO: Zašto više od polovice odraslih stanovnika Islanda vjeruje u vilenjake?

Ključni trenutak dogodio se početkom 1980-ih, kada je tadašnji ministar financija Albert Guðmundsson odbio platiti kaznu za svog psa i otvoreno kritizirao zabranu. Njegov istup odjeknuo je u medijima i među građanima te potaknuo širu društvenu raspravu koja je bila početak kraja dugogodišnjeg pravila.

Zabrana je konačno ukinuta 1984. godine, ali povratak pasa u Reykjavík bio je sve samo ne bezuvjetan. Novi propisi bili su strogi i precizno definirani. Naime, psi su morali biti registrirani, cijepljeni, mikročipirani, a njihovi vlasnici obavezni su plaćati godišnju pristojbu. Uz to, zadržana su brojna ograničenja. Točno se propisivalo gdje psi smiju boraviti, pod kojim uvjetima mogu u javne prostore i kako ih treba voditi. Iako su ponovno postali dijelom gradskog života, njihova prisutnost bila je pod budnim okom gradskih vlasti.