Kada ste zadnji puta pripremali pole od krumpira? Zbog njih se isplati paliti pećnicu čak i ljeti, a ovo je naš omiljeni dodatak

Ljeto je, i da, nerado palimo pećnicu. No, zbog ovog nevjerojatno ukusnog tradicionalnog i iznimno jednostavnog jela, definitivno se isplati. Pogotovo ako vas, kao i mene, odvedu u bezbrižnost djetinjstva… Ne znam za vas, ali za mene pole krumpira ili police, upravo su to. Omiljeno jelo mog djetinjstva. Praktički sam na njih posljednjih godina zaboravila, pribjegavala klasičnom pečenom krumpiru. No, onda su se vratile u moj život, na velika vrata. I u njima s jednakim guštom uživaju svi članovi obitelji, kako oni veliki, tako i oni mali.

Kad sam bila mala, baka je bila ta koja je spremala pole. Za večeru. No, ja, kad se sjetim tih pola, vidim samo njezine ruke kako stavljaju vruće pečene polovice krumpira na stol. I njega. Djeda. Pole su bila naša stvar. Naše omiljeno zajedničko jelo. Djed bi ih dodatno ‘doradio’ na svoj vlastiti, sebi svojstven način. Ja bih kopirala sve što on radi na svom tanjuru. I onda bi jeli. Svi mi, zajedno za stolom. No, prvenstveno on i ja. Bile su to ‘naše’ pole.

Vidim ga i sad, kao da je bilo jučer. Stavio bi na tanjur nekoliko polovica pečenih krumpira… Bile su pečene ‘na suho’, bez ulja, bez ikakvih dodataka. Baka bi krumpire samo oprala i, bez da ih je ogulila, stavila na rešetku pećnice gdje su strpljivo čekale dok se na njima ne bi napravila ‘odjeća’ od korice. Onda bi ih, tako poslagane na tanjuru i toliko vruće da se iz njih sve pušilo, razrezao i zalio s malo bučina ulja, posipao s malo soli i s malo svježeg, na tanke trakice narezanog žutog luka. I onda bi sve to malo pomiješao i još malo zgnječio. Ali tek malo, za ‘teksturu’. Bio je to najukusniji nered na tanjuru koji sam ja zdušno replicirala. Odnosno, skoro pa vjerno. Ako se dobro sjećam, klonila sam se luka.

Danas ga se ne klonim, a upravo bučino ulje i luk nerijetko su prilog i mojim policama. Najjednostavnije su one na svijetu i to je definitivno jedan od razloga zašto ih volim. Krumpir opereš, obrišeš, prepoloviš, staviš ga u pećinu na 200 stupnjeva Celzijevih te na njega zaboraviš na dobrih pola sata ili više, ovisno o veličini i vrsti krumpira… Slatko je to vrijeme iščekivanja u kojem možeš napraviti nešto drugo po kuhinji, čak i ‘kompliciraniju’ pratnju polama, možda neki umak. Ili pak salatu. Ili ostatak ručka ili večere.

To je još jedna ljepota pola. One mogu biti savršen prilog, ali i zasebno jelo. Mogu biti iznimno jednostavne, dakle doći samo u pratnji malo soli i maslaca koje topi njihova vrućina. Mogu biti ‘ušminkanije’, ‘pojačane’ sa špekom ili slaninom, pak čak i kiselim zeljem i kobasicama. Mogu biti slagane, kao nekada, u žaru, u foliji… Mogu biti pečene pa gnječene, odnosno njihova unutrašnjost, pa miješana s drugim dodacima i ponovno nakratko zapečena… Pole mogu imati tisuću lica, a i ono najjednostavnije je savršeno dobro. Možda i najbolje. Pazi se samo na jednu stvar: ujednačenost veličina krumpira kako bi bili gotovi u isto vrijeme.

No, ne voli samo sjever Hrvatske to jelo. Ima dio Hrvatske koji se smatra hrvatskim mjestom rođenja pola, a to je Lika. Ličke pole jedno su od tamošnjih tradicionalnih jela, posluživana uz luk i slaninu ili pak ličku basu te škripavac. No, razne verzije pečenih polovica krumpira osvojile su i ostatak svijeta. Velika Britanija ih voli, punjene raznim nadjevima. Francuska također, Turska isto, ali i Švedska. Jela sam relativno nedavno i jednu od street food izvedenica i na Tajlandu… Svi imaju svoje izvedbe. No, dio mene su one bakine. ‘Začinjene’ sjećanjem na djeda. I djetinjom srećom.