Najpopularniji desert na svijetu radi se od povoljnih i pristupačnih namirnica, a svaka zemlja dala mu je svoj posebni pečat

Palačinke su mnogima omiljena slastica koja se u bezbroj oblika može pronaći gotovo u svakom kutku svijeta. Tanke poput papira, debele i pjenaste, slatke i raskošne, slane, začinjene… Izbora je napretek! Iako su na prvi pogled jednostavne (brašno, voda ili mlijeko i poneko jaje), one su, metaforički rečeno, prazna kulinarska platna. Naime, svaka kultura u njih je utkala vlastiti identitet, lokalne sastojke i tradiciju. Od pariških ulica i etiopskih visoravni do američkih doručaka i kineskih štandova s hranom, ovo je priča o palačinkama koje povezuju svijet.

U Francuskoj palačinke nisu samo hrana, nego skoro pa ritual vješto ”upakiran” u tanki sloj tijesta. Najpoznatije se zovu crêpes, a riječ je o tankim i nježnim palačinkama koje potječu iz pokrajine Bretanje na sjeverozapadu zemlje. Nastale su još u 13. stoljeću, a danas su simbol francuske jednostavne elegancije u kuhinji.

Ulični štandovi u Parizu i Bretanji često mirišu na svježe pečene crêpes koje se na licu mjesta pune čokoladom, pekmezom ili voćem. Popularna je i slana verzija: kombinacija šunke i topljenog sira klasičan je primjer francuskog ”comfort fooda”. I sam proces pripreme je zanimljiv: tijesto se razlijeva tanko poput vela, a zatim se palačinka brzo okreće u tavi.

U Nici, ali i susjednoj talijanskoj regiji Liguriji, palačinka poprima sasvim drugačiji karakter. Socca, ili talijanska farinata, radi se od brašna od slanutka, vode i maslinovog ulja. U njoj nema ni jaja ni mlijeka, okus joj je snažan i orašast, a korica koja se peče u vrlo vrućim pećnicama savršeno je hrskava. Socca se na ulicama Nice često poslužuje u papirnatim stošcima, posuta paprom, a mještani je doživljavaju kao brzu, ali izuzetno aromatičnu užinu, piše CNN Travel.

U Rusiji blini imaju svečani status, a rade se od heljdinog brašna i kvasca, što im daje laganu kiselkastu notu te mekanu, ali stabilnu strukturu. Tradicionalno se povezuju s blagdanima i razdobljem prije korizme, kad se obilježava Maslenica: taj tjedan posvećen je upravo palačinkama.

U tom razdoblju jedu se svakodnevno i to u golemim količinama, uz bogate dodatke poput kiselog vrhnja, lososa ili kavijara. Sve u svemu, blini nam zorno pokazuju kako jednostavno jelo poput palačinki može postati dio kulturnog i vjerskog kalendara.

Priča nas dalje vodi do Švicarske, gdje gastronomija posljednjih godina sve više spaja tradiciju i suvremene prehrambene trendove. Tako su nastale i moderne palačinke s proteinom konoplje, koje se danas mogu pronaći u restoranskim interpretacijama visoke kuhinje.

Umjesto klasičnog brašna, u njihovoj pripremi koristi se proteinski prah konoplje, što im daje zemljani, orašast okus i dodatnu nutritivnu vrijednost. Poslužuju se s bananama, bademima i javorovim sirupom, često uz dodatke s manje šećera.

I Japan ima svoj vizualno-kulinarski spektakl. Njihove ”hotcakes”, izuzetno debele i prozračne palačinke, izgledaju poput soufflé kolačića. Tajna, naravno, leži u tehnici pripreme: bjelanjci se prvo umute u čvrsti snijeg pa pažljivo umiješaju u smjesu, što ovim palačinkama daje visinu i laganu, pjenastu teksturu. Često se poslužuju s voćem, vrhnjem ili sirupom, a osim što su ukusne, mnogima su i vrlo fotogenične, piše CNN Travel.

Što se tiče Kine, ondje se nude dvije vrlo različite interpretacije palačinki. Prve su tzv. scallion pancakes: hrskave, slojevite i aromatične palačinke s mladim lukom. Prže se dok ne postanu zlatne i hrskave, a često se poslužuju uz lagane umake od soje ili čilija. Druge su tanke palačinke koje se koriste za posluživanje pekinške patke. Mekane su, gotovo prozirne i služe kao neutralna podloga za bogato, sočno meso te umake.

Američke palačinke, posebno one s mlaćenicom, pravi su klasik američkog doručka. Debele, mekane i slojevite, često se slažu u visoke tornjeve i prelijevaju javorovim sirupom. Mlaćenica im daje blagu kiselost i čini ih još prozračnijima, a ako ih kombinirate sa slaninom, uživat ćete u neodoljivom kontrastu između slatkog i slanog.

Palačinka kao ozbiljan obrok prisutna je u južnoj Indiji i zove se masala dosa. Radi se od fermentirane riže i leće, a sama palačinka tanka je i nerijetko veća i od samog tanjura! Puni se začinjenim krumpirom s curry notama, dok se sa strane poslužuju različiti chutneyji (gusti umaci): od kokosa do rajčice i kikirikija.

Iako se prije može usporediti s kruhom, injera iz Etiopije također je svjetska ”palačinka”. Priprema se od tefa (jedne od najsitnijih žitarica) i fermentirane smjese koja joj daje blago kiselkast okus i spužvastu strukturu. Na njoj se poslužuju različita variva i umaci, a sama injera služi i kao pribor za jelo: komadi se trgaju i koriste za uzimanje hrane.

Za kraj, tu su i cachapas palačinke iz Venezuele. Rade se od svježeg kukuruza, što im daje prirodnu slatkoću, a pune se mekanim sirom koji se topi u sredini. Iako je samo jelo vrlo jednostavno, karakterizira ga izuzetno bogat okus, spoj slatkog i slanog koji savršeno funkcionira.

Ista ideja interpretirana na bezbroj načina. Bilo da su ulična hrana, svečani obrok, doručak ili desert, palačinke svugdje imaju istu ulogu: one okupljaju ljude oko stola. I možda upravo u tome leži njihova najveća vrijednost: u svojoj jednostavnosti, palačinke su jedno od onih jela koje se može prilagoditi svakoj kulturi, a da pritom ne izgubi svoju dušu.