Najstariji svjetionik na Jadranu obalu čuva više od 200 godina: izgrađen je od lokalnog kamena, a otvorio ga je austrijski car

Najveća i najvažnija antička luka na hrvatskom Jadranu nekoć se nalazila u Savudriji, koja je slovila kao sigurno utočište na plovidbenoj ruti prema Akvileji, nekadašnjoj rimskoj vojnoj koloniji. A to malo pitoreskno naselje u sastavu grada Umaga, smješteno na najzapadnijem rtu Hrvatske, može se pohvaliti činjenicom da ima i najstariji aktivni svjetionik na Jadranu, pravu turističku atrakciju i jedan od simbola istarskog poluotoka. U pitanju je svjetionik Savudrija, koji već više od 200 godina budno čuva najsjeverniju obalu našeg prekrasnog Jadranskog mora.

Izgradnja ovog velebnog zdanja, za koje se koristio lokalni kamen, koji se pak vadio na obližnjoj obali i zatim obrađivao direktno na terenu, započela je u ožujku davne 1817. Krov svjetionika pokriven je 70 kilograma teškim crjepovima, koji odolijevaju i najjačoj buri. Savudrijski ljepotan s radom je počeo u noći na 17. travnja 1818. Puštanju u pogon prisustvovao je austrijski car Franjo I., koji se, kao glavni pokrovitelj izgradnje, spominje i u natpisu na postolju same građevine.

Izgradnju je vodio arhitekt Pietro Nobile, a sve je, od prodaje dionica, financirala tršćanska Deputazione di Borsa (današnja Gospodarska komora), kojoj je što sigurnija plovidba prema luci u Trstu bila glavni prioritet. S obzirom na to da se svjetionik vidi čak i s Opicine, naselja smještenog tik iznad spomenutog talijanskog grada na sjeveroistočnoj obali Jadranskog mora, isti je predstavljao važan element komunikacije. Zastavicama su se, naime, najavljivali brodovi koji su trebali uploviti u luku, što je ostavljalo dovoljno vremena za pripreme za njihovo pristajanje.

Od trenutka kad je počeo raditi, savudrijski svjetionik, visok 36 metara, postao je prava atrakcija. Još u 19. stoljeću ”opsjedali” su ga mještani i znatiželjni posjetitelji iz drugih krajeva, koji su se čak i silom pokušavali popeti na njegov vrh. Zato su svjetioničari imali dozvolu nošenja oružja iz kojeg su smjeli i pucati u slučaju opasnosti ili nužne obrane.

Osim što je najstariji aktivni svjetionik na Jadranu, ovaj u Savudriji bio je i prvi na svijetu koji je za rasvjetu trošio plin dobiven destilacijom kamenog ugljena. Sirovina je stizala iz rudnika na istočnoj obali Istre, točnije s Labinšćine, a u slučaju kvara na plinskoj instalaciji, za rasvjetu se moglo koristiti i ulje. U međuvremenu je rasvjeta u svjetioniku automatizirana pa u njemu danas radi samo jedan svjetioničar.

A svojedobno se u blizini ovog istarskog ljepotana nalazila i radioantena visoka čak 60 metara, koju je u pogon 1934. pustila talijanska ratna mornarica. Ista je razmontirana 1949. i ponovno postavljena iznad Portoroža u susjednoj Sloveniji, a iste godine Radio Kopar upravo preko nje počeo je emitirati svoj program.

Uz svjetionik u Savudriji veže se i jedna zanimljiva, ali tužna legenda. Prema njoj, dao ga je izgraditi austrijski grof Metternich, koji se na jednom balu u Beču zaljubio u prekrasnu Hrvaticu. Nažalost, njegova odabranica preminula je od teške bolesti prije nego što su svjetionik i pripadajuća mu kućica uopće bili završeni. Slomljen zbog gubitka, grof više nikad nije došao u Savudriju, a pojedinci se zaklinju da ovim istarskim zdanjem i dan-danas odzvanjaju koraci očajnog zaljubljenika, koji ne prestaje tražiti svoju nikad prežaljenu dragu…