Najmlađi istarski grad izgrađen je u rekordnih 397 dana! Nastao je zbog rudnika koji su nekoć hranili više od 10.000 ljudi

Istra je jedna od najposjećenijih hrvatskih regija, posebno ljeti, kad sve u njoj oživi kroz spoj mora, povijesnih gradića i vrhunske gastronomije. Turisti najčešće obilaze Rovinj, Poreč i Pulu, idu na izlete do Motovuna i Grožnjana te uživaju u maslinovim uljima, vinima, tartufima… No u toj divnoj lepezi hit-destinacija Terre Magice, mi smo se zaljubili u Rašu. Iako je najmlađi grad u Istri, iza te njezine “mladosti” krije se izuzetno slojevita priča o industriji, urbanizmu i životu, svemu što se ondje razvilo u rekordnom roku i to zahvaljujući jednoj jedinoj stvari: ugljenu. U nastavku vam donosimo zanimljivosti o Raši, ponosu Labinšćine i istočne Istre!

Nastala je kao rudarski grad, izgrađen zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, u razdoblju talijanske uprave i tzv. fašističke ere. U prvoj fazi podignuta je u svega 397 dana kao jedan od primjera “città di fondazione”, što je talijanski naziv za novoosnovane gradove projektirane i građene od nule prema unaprijed osmišljenom urbanističkom planu.

Izgradnja je počela 10. ožujka 1936., a već 10. travnja 1937. većina zgrada bila je dovršena i spremna za useljavanje. Svečana inauguracija održana je 4. studenog 1937., neposredno prije donošenja posebnog dekreta ondašnjeg talijanskog kralja Viktora Emanuela III., kojim rudarsko naselje dobiva status grada. Iako se prvotno trebao zvati Liburnia, ime mu je promijenjeno u Raša, tj. Arsia, po istoimenoj rijeci koja oblikuje čitavo područje u tom dijelu Istre, a ulijeva se u Raški zaljev i Jadransko more.

Novoosnovani grad smjestio se u uskoj dolini Krapanskog potoka, koji je pritoka upravo maloprije spomenute rijeke. Još 1935. ondje je bila neplodna močvara, no već dvije godine poslije zamijenila ju je Raša, bijela u kamenu i betonu, no sagrađena od ugljena.

Grad je projektirao Gustavo Pulitzer Finali, arhitekt iz Trsta koji je osmislio sve: od urbanističkog plana do javnih zgrada, radničkih kuća i njihovih interijera. Raša je planirana za oko 2000 stanovnika i imala je vrlo jasan, linearan raspored. Dvije trećine grada činile su stambene zone s radničkim kućama i vilama upravitelja, dok se južno nalazila industrijska zona s rudnikom, električnom centralom i pratećim objektima.

Cilj je bio jednostavan: rudarima skratiti put do posla i osigurati im sve osnovne uvjete života: od zdravstvene skrbi do sadržaja za slobodno vrijeme. Samo središte Raše čini glavni trg, podijeljen na veću Piazzu i manju Piazzettu del Mercato. Prostor je oblikovan tako da se zgrade međusobno povezuju kroz prolaze i portike u prizemlju, uz kombinaciju modernih rješenja i mediteransko-istarskih elemenata.

Jedna od najposebnijih građevina u Raši je crkva sv. Barbare, zaštitnice rudara. Teza da joj oblik podsjeća na prevrnuti rudarski vagon s vremenom je ušla u urbanu legendu, dok arhivsko gradivo upućuje na to da je bačvasti oblik crkve povezan s novom tradicijom izgradnje sakralnih objekata u središnjoj Europi. Zvonik joj asocira na arhitektonske elemente karakteristične za romaničko razdoblje slavne istarske povijesti, a tu je i 25 metara visok kubični toranj, koji s dimnjakom toplane daje poseban doprinos vertikalizmu već spominjanog linearnog grada.

Rudnici Raše 1930-ih bili su dio tvrtke Azienda Carboni Italiani (A.Ca.I.), a najveću ekspanziju doživjeli su između 1936. i 1942. Slovili su kao najmoderniji u Europi, zapošljavali više od 10.000 radnika, a rekordna proizvodnja iz 1942. iznosila je nevjerojatnih 1.158.000 tona ugljena!

Potkop Raša, odnosno Karlota, otvorena je 1928., a zatvorena 1966., no postrojenja su joj sačuvana u cijelosti. Bogata rudarska prošlost grada danas je interpretirana u Kovarskoj kući “Arsia”, malom, ali vrlo zanimljivom Centru za posjetitelje smještenom na trgu. U njemu ćete najbolje doživjeti atmosferu pravog rudnika, od samog ulaska koji imitira rudarsko okno, do igre tame i svjetla koja simbolizira podzemni svijet.

Originalne tračnice, zvučni efekti, eksplozije, kopanje ugljena i arhivski filmovi vratit će vas u neka stara, zaboravljena vremena. Posebno dojmljiv dio u muzeju svakako je prikaz rudarskog stana koji kroz autentične predmete i detalje pokazuje tešku te skromnu svakodnevicu rudarskih obitelji. Danas je rudnik za posjetitelje otvoren kroz doživljaj “Kova Experience”, trosatnu interpretacijsku turu koja oživljava prošlost Raše te otkriva društvenu i ljudsku dimenziju života u rudarskom gradu.

Nađete li se u Raši, posjetite i Skitaču, malo naselje smješteno na 425 metara nadmorske visine. Okruženo brdima Goli, Oštri, Brdo i Orlić koja ga štite od bure, nastalo je u 15. stoljeću kad su ga naselile izbjeglice pred Osmanlijama. Pretpostavlja se da mu ime dolazi iz vlaškog jezika i označava ljude koji se sele, tj. skitnice. Kroz pitoresknu Skitaču prolazi i Staza Svete Lucije, lagana pješačka ruta koja završava kraj izvora vode koje lokalno stanovništvo zove “školnica svete Lucije”.

Taj izvor ne presušuje čak ni u vrućim ljetima bez kiše, a prati ga i jedna lokalna legenda. Prema njoj, sveta Lucija tražila je od ljudi da joj sagrade crkvu, što su oni stalno odgađali. Tužna i umorna, popela se na obližnje brdo i ondje plačući zaspala. Kad se ujutro probudila, u stijeni tik do sebe primijetila je udubljenje puno vode u kojem se potom i umila.

Govori se da školnica od tad niti jednom nije presušila, a to mjesto, za koje se vjeruje da je ljekovito, redovito obilaze brojni vjernici te slabovidni i slijepi. Svi oni za čudo se mole upravo sv. Luciji, zaštitnici vida i očiju, koja je svoju dugoželjenu crkvu napokon dobila 1616. godine.

A na oko jedan kilometar južno od Skitače, na rtu Crna punta, dočekat će vas istoimeni svjetionik iz 1873. Kroz povijest je služio kao važna navigacijska točka prema Rijeci i kvarnerskim lukama. Svjetlo mu doseže 11 milja, a kompleks čine mala kula i stambena zgrada bez električne energije, s opskrbom vodom iz cisterne. Svjetionik je danas automatiziran.

Uz Crnu puntu veže se i legenda o skrivenom zlatu te tragačima za njim koji su pod morem navodno otkrili tajanstvene hodnike. Iako su u njima pronađene tek kamene ploče s čudnim i nerazjašnjenim simbolima, ova priča ne prestaje intrigirati javnost i zaljubljenike u neriješene misterije.