KOMENTAR Trebamo li zabraniti apartmane u starim gradskim jezgrama? Grad umire onog trenutka kad izgubi svoje stanare

Stare gradske jezgre oduvijek su bile srce i duša gradova, živi organizmi u kojima su se generacije rađale, odrastale i živjele. A danas? U sve više hrvatskih gradova povijesne jezgre pretvaraju se u šarene kulise nalik filmskoj scenografiji. Fasade su obnovljene, prozori zamijenjeni, ali iza tih prozora više nitko ne živi. Iza njih se nalaze apartmani.

Svakome tko je barem jednom u špici sezone prošetao Dubrovnikom, Splitom ili Zadrom jasno je da je priča izmakla kontroli. Apartmani su progutali gotovo sve! Neki će reći turizam donosi novac, to je naša budućnost, ali je li budućnost grada zaista u tome da postane muzejski eksponat u kojem nema mjesta za lokalce?

Problem nije u samim apartmanima, već u njihovoj nekontroliranoj bujici. Kada svaka kuća, svaki stan, pa i svaka garaža postane „smještaj s tri zvjezdice“, tada više nema života. Tada nestaje zvuk dječje igre, nestaju lokalne trgovine, nestaje obični, svakodnevni život. Umjesto toga dobivamo sterilnu kulisu ispunjenu koferima na kotačiće i uređajima za samostalni check-in.

Naravno, vlasnici stanova imaju pravo zaraditi. I teško im je prigovoriti kada plaće ne prate cijene u državi, a turizam postaje najbrži način da se preživi. Ali gdje je granica između privatnog interesa i javnog dobra? Grad nije zbir privatnih investicija, grad je zajednica. Ako zajednice nema, onda ni grad više nije grad, nego obična kulisa za turiste.

Pogledajmo samo Dubrovnik. Stara jezgra u posljednjih nekoliko godina izgubila je na stotine stalnih stanovnika. Split je već davno izgubio svoj kvartovski đir, tamo gdje su nekad bili lokalni kafići i stanovi, sad su cocktail barovi.

Zadar je također prepun „key boxeva“ i turista koji prolaze kroz njega kao kroz tranzitnu zonu. Ako ovako nastavimo, hoće li u starim jezgrama ostati itko tko govori hrvatski jezik, osim konobara i recepcionara?

Zato je pitanje zabrane apartmana u starim jezgrama zapravo pitanje identiteta. Želimo li gradove u kojima žive ljudi, ili gradove koji postoje samo za turiste? Možda rješenje nije potpuna zabrana, ali sigurno je da bez jasnih ograničenja i pravila nestaje autentičnost. Kvartovi trebaju stanovnike, a ne samo goste koji dolaze i odlaze svaka tri dana.

Možda bi pravi odgovor bio: apartmani da, ali ne u mjeri u kojoj uništavaju ono što jesmo. Jer grad bez svojih ljudi prestaje biti grad. A to ne bi smio biti luksuz koji si dopuštamo.