Veroljub vodi slastičarnicu u kojoj su hit sladoledi od ajvara i rakije: „Gosti prvo zastanu u nevjerici, a onda se vraćaju po još“

Na spomen talijanskog gelata mnogima odmah rastu zazubice, no mi smo najbolji sladoled koji smo ikad kušali pronašli u, vjerovali ili ne, susjednoj Srbiji. Jer u beogradskoj općini Zemun, poznatoj po svom boemskom šarmu, Gardoš kuli i šetnici uz Dunav, na adresi Karamatina 29, ponosno stoji Zemunska poslastičarnica sa stavom, mjesto na kojem se istinski uživa u eksploziji okusa, od maline, badema i tri vrste čokolade pa sve do lavande, rakije i ajvara! Vodi je 66-godišnji Veroljub Šobić, po struci filolog, a pomaže mu i supruga Jasmina, inače diplomirana politologinja. Ovaj izuzetan bračni par, koji je sladoledu dao potpuno novu dimenziju, sad već kultnu slastičarnicu otvorio je kad uvjeta za pokretanje iste uopće nije bilo. Štoviše, baš ništa nije bilo na njihovoj strani…

”To je zapravo jedna tužna priča sa sretnim završetkom. Otvorili smo 1991. godine, sve znate i sami, bila su to zbilja grozna vremena. Zamislite da jedan dan uvezete strojeve iz Italije, a već sljedeći dan zatvara se granica s Hrvatskom. Kakav tajming… Nismo ni počeli, a već smo bili u dugovima. To vam je kao da imate 15.000 eura kapitala, a prije nego što uopće prodate prvu kuglicu sladoleda, sve vas je koštalo barem 100.000. E baš tako je bilo nama”, priča nam Veroljub.

Supruga Jasmina, koja se bavila međunarodnom politikom i diplomacijom, nije mogla pronaći posao, a i on je radio samo one usputne. Dozlogrdilo im je i u jednom trenutku rekli su: ”Dosta! Želimo kupiti svoju slobodu”. I bacili su se u privatan biznis. Pa tko ispliva, ispliva. ”To je bila doza ludila koju danas više nemam. Bilo je izazovno, ali definitivno se isplatilo”, prisjeća se gospodin Šobić.

Kad se Zemunska poslastičarnica sa stavom tek otvarala, o sladoledarstvu, kaže, nije znao apsolutno ništa, no u cijenu strojeva koje je kupio bila je uključena i obuka. Na sreću ili nesreću, dodaje u šali. ”To vam je izgledalo otprilike ovako – dođe Talijan, bude kod nas dva sata, malo priča, malo radi sladoled, onda opet priča pa sjedne u auto i ode! A ti, što zapamtiš, zapamtiš. Pritom ništa nisam zapisivao, nego sam supruzi sve prevodio s talijanskog. Možete zamisliti kako smo se osjećali”, iskren je Veroljub.

I dok je Jasminu isprva hvatala panika, on nije gubio vjeru u njihovu poslovnu viziju. Slijepo se držao svega što mu je mentor iz Italije rekao i rezultati su bili vidljivi već prvog dana. Naime, stalne mušterije dobili su odmah, a kako i ne bi, kad su od starta koristili isključivo najkvalitetniji repromaterijal. ”Znao sam da će sve biti u redu kad sam jednom gostu, još na samom početku, prodao lješnjak u kornetu, a on se za 20 minuta vratio po repete”, priča nam zemunski majstor sladoledar.

Iako je po reakcijama ”publike” već u prva dva tjedna vidio svjetlo na kraju tunela, Veroljub ne skriva da su prve dvije godine bile čisto odricanje. ”Supruga i ja sve smo radili sami, počinjali smo u 8 i završavali oko 2 sata. I tako svaki dan u tjednu, čak i nedjeljama. Bili su to nadljudski napori, ali istodobno smo osjećali neizmjernu radost jer smo znali da polako, ali sigurno vraćamo sve te silne dugove koji su nas gušili”, kaže gospodin Šobić, koji danas u ponudi ima čak i sladoled za pse!

Nedugo nakon toga uslijedio je još jedan veliki uzlet za njegov mali biznis. Naime, iz Italije, točnije iz regije Emilia-Romagna, koja slovi kao najbolja kad je u pitanju sladoledarstvo, stigla mu je ponuda za preuzimanje predstavništva za područje tadašnje Jugoslavije. I tako je Veroljub, doslovce preko noći, od malog srpskog sladoledara, koji je radio u prostoru od svega 19 kvadrata, postao generalni uvoznik i distributer. Počeo je organizirati sajmove, dovoditi majstore iz Italije, upoznavati najveća svjetska imena iz branše, a istodobno je noću eksperimentirao u vlastitoj slastičarnici. Ukratko, ozbiljno se posvetio izučavanju zanata.

”Danas kad se toga sjetim, čini mi se da smo u isto vrijeme radili u očaju i ludilu, očito smo i jednog i drugog imali napretek. Sve u svemu, prvih deset godina učio sam zanat, nakon toga prepustio sam se igranju i uživanju”, kaže nam gospodin Šobić, koji je prije otvaranja slastičarnice radio u poznatoj turističkoj agenciji specijaliziranoj za lovni turizam. Bio je vodič Talijanima i usavršio jezik, a to iskustvo itekako mu je pomoglo i u biznisu kojim se danas bavi.

Svoj sladoled opisuje pomalo ludim, naravno, u pozitivnom smislu. ”To je moja strast i ljubav. Znam što radim, pravi gelato artigianale, tj. zanatski sladoled i ponosno mogu reći da na reklamu nikad nisam potrošio niti dinar. Da to napravim, vjerujem da bi se moj sladoled strašno naljutio na mene. U njemu nema ničeg industrijskog, nema aroma i umjetnih boja. Ako kažem vanilija, onda je to zbilja štapić vrhunske burbon vanilije. Isto je i s rakijom, ajvarom, kačkavaljem…

Danas industrijski sladoledi koriste gotove smjese i zato su svi isti. Ali ne i moj. Nikad nisam štedio na sastojcima, a vjerujte mi, neki su zbilja skupi. Primjerice, za sladoled od pistacije koristim isključivo Bronte pistaciju sa Sicilije. Jedna kuglica košta me 300 dinara, a ja je prodajem za 200 (oko 1,70 eura). Ali u startu sam odlučio da ne želim zakidati mušterije, ako je već sve ludilo, nema smisla štedjeti na jednoj stavci”, objašnjava Veroljub.

Za sladoledarski zanat kaže da je ozbiljna matematika. Treba paziti na sve, šećer, masnoću, proteine, suhu materiju, ali jednom kad sve naučiš, savladaš i znaš, onda postaje poezija. Pitamo ga koji sladoled mu je najdraži. ”Najveći ponos mi je onaj od maka i višnje. Gosti kažu da u njemu osjećaju i tijesto, iako ga, naravno, nema. Drag mi je i sladoled od kamilice, ali i bijelog vina, točnije Spasićeve tamnjanike, autohtone srpske sorte grožđa. Tko god ih proba, oduševi se”, otkriva naš sugovornik.

No naši apsolutni favoriti su sladoledi od šljivovice i ajvara. O da, gospodin Šobić radi i njih! Jer po njemu sve što je jestivo može biti sladoled pa je logično da je poželio imati i sladoled koji će se posluživati uz nešto slano. Istina je da gosti često zastanu u nevjerici kad čuju za ove neobične okuse, ali naš sugovornik kaže da je to sasvim normalno. ”U mozgu prvo nastane kratki spoj, ali ja im kažem: ‘Ako voliš ajvar, probaj ga. Osjetit ćeš čistu papriku, čak i malo ljutine na kraju’”, kaže Veroljub.

Njegova Zemunska poslastičarnica sa stavom vodi se isključivo sljedećom filozofijom: sladoled je sinonim za emociju, druženje i uspomene. Svi okusi koji se ondje stvaraju miluju nepca i nijedan ne ”udara” odmah. ”Ako negdje probate sladoled i odmah znate što je u njemu, bacite ga. Jer to je samo aroma. Kod mene morate pričekati koju sekundu, dati receptorima vremena da osjete što su kušali, a kad se to dogodi, onda će, vjerujte mi, trajati i trajati”, objašnjava gospodin Šobić.

Iako su mu bezbroj puta nudili čekove s puno nula, preklinjali ga da proširi posao, otvori nova prodajna mjesta ili proda franšizu, on za to nije htio niti čuti. ”Ja želim čovjeka pogledati u oči, popričati s njim i dati mu da kuša moj sladoled. Hoće li ga kupiti ili ne, to mi je manje važno. Moja slastičarnica je moj mali otok, oko nje sam podigao visok obrambeni zid i zanimaju me samo osmijesi mojih mušterija. Međusobno se hranimo i dijelimo emocije, ma nema ljepšeg od toga”, uvjerava nas Veroljub, koji je osobito ponosan na kćer Nataliju, koja je završila fakultet likovnih umjetnosti, ali nastavit će obiteljski posao sa sladoledima.

Za kraj ga pitamo što bi poručio mladima koji se tek trebaju otisnuti u nemirne poslovne vode. ”Želim im da budu uspješni, da imaju puno para, ali da istodobno budu mudri i nauče na vrijeme povući ručnu te reći: ‘Ovako mi je lijepo. Neću dalje’. Jer novac kvari ljude i zato ga ne valja imati previše. A kad ga i bude, trošite ga! I neka sanjaju, neka budu hrabri. Siguran sam da baš u ovom trenutku i u Beogradu i Zagrebu ima puno tih predivnih točkica, skrivenih mjesta na kojima strastveni i pomalo luckasti ljudi rade divne stvari i prkose komercijalizaciji, baš poput mene”, zaključuje po mnogima najbolji sladoledar u Zemunu, ali i daleko šire…