Znate li gdje se nalazi najveća umjetna rijeka na svijetu? Duga je 4000 kilometara i svaki dan njome prođe 6,5 milijuna kubika vode

Jezera, rijeke i potoci izvor su života i „krvotok“ država diljem svijeta. No nije svaki kutak planete jednako bogat ovim resursom neophodnim za život. Saudijska Arabija je, primjerice, jedina zemlja na svijetu koja nema nijedno prirodno jezero ili rijeku, a puno bolje ne stoji ni sjevernoafrička država Libija. Više od 90 posto zemlje ima suhu pustinjsku klimu u kojoj kiša gotovo nikad ne pada, a tome su doskočili ogromnim ulaganjem: izgradili su umjetnu rijeku, sustav dug 4000 kilometara kroz koji prođe 6,5 milijuna kubika vode dnevno!

Projekt Velike umjetne rijeke (u svijetu poznat kao Great Man-Made River Project ili GMRP) najveći je svjetski sustav podzemnih cjevovoda za navodnjavanje. Kroz više od 4000 kilometara cijevi doprema pitku vodu iz podzemnih spremnika sve do gradova na jugu i sjevernoj obali, uključujući i one najveće, Tripoli, Bengazi i Sirte.

Iz podzemnih spremnika osigurava se oko 97 posto libijske pitke vode, od čega oko 70 posto dolazi iz sustava GMRP. Zbog svega navedenog neki su projekt nazivali i „osmim svjetskim čudom“.

No otkud uopće voda ispod Sahare? Otkrivena je slučajno, prilikom bušenja nafte. Otkriveni su masivni podzemni bazeni ispunjeni fosilnom vodom zarobljenom tamo od ledenog doba. Neki od njih su, prema procjenama, stari preko 30.000 godina. Bilo je to u vrijeme kad je počeo ekonomski procvat Libije zbog otkrića nafte, broj stanovnika se povećavao, a nestašica vode postajala sve veći problem.

Projekt je osmišljen krajem 1960-ih, nakon što su tijekom potrage za naftom 1953. otkrivene goleme količine podzemne slatke vode. Radovi su započeli 1984., a izgradnja je bila podijeljena u pet faza.

Prva faza puštena je u rad 1991., a druga 1996., koja je prvi put dovela vodu do Tripolija. Projekt nadzire državna Agencija za Veliku umjetnu rijeku, a financirala ga je libijska vlada bez međunarodnih kredita. Procijenjeni trošak iznosio je više od 25 milijardi američkih dolara.

Sustav obuhvaća više od 1.300 bušotina dubokih preko 500 metara te dnevno isporučuje oko 6,5 milijuna kubika vode. Iako je vodonosnik golem, riječ je o fosilnoj vodi nastaloj u posljednjem ledenom dobu, koja se prirodno ne obnavlja. Procjene govore da bi, pri postojećim stopama crpljenja, voda mogla potrajati između 60 i 1.000 godina.

Gradnja, naravno, nije bila nimalo jednostavna. Tijekom 1980-ih i 1990-ih većina opreme stizala je iz Južne Koreje i Europe, dok su dio materijala i cijevi izrađeni u Libiji. U projekt je također bilo uključeno i postavljanje 50.000 umjetnih palmi za kondenzaciju vode, a na svemu je radilo na desetke tisuća radnika. Sustav je pretrpio oštećenja tijekom libijskih ratova, bušotine su uništavane i zauzimane u sukobima, što je dovodilo do prekida i problema u opskrbi.