Karmen brižno čuva tradiciju izrade čuvene lepoglavske čipke: “Na najljepšim primjercima radi se i po pola godine, a tom vještinom danas vlada svega 30-ak žena!”

U Lepoglavi, gradu snažne tradicije i prepoznatljivog kulturnog identiteta, čipka nikad nije bila ”samo” rukotvorina. Ona je priča, nasljeđe, povijest i način života. A sve to danas brižno čuva 65-godišnja Karmen Šoštarić, diplomirana ekonomistica, upraviteljica Zadruge lepoglavske čipke i predsjednica Udruge Ekomuzej Lepoglava, koja je uz čipku vezana i profesionalno i osobno. Veći dio života provela je u Ivancu, a u Lepoglavu, odakle joj je otac, doselila se prije 20-ak godina. No najzanimljiviji dio njezine priče vezan je uz baku Josipu, čipkaricu i jednu od najboljih učenica Čipkarske banovinske škole u Lepoglavi, koja je iza sebe ostavila velik broj ručno izrađenih čipki, pravo blago i ponos obitelji Šoštarić.

Izrada čipke zahtijeva jako puno vremena i predanosti. Da bi se netko time ozbiljno bavio, potrebno je izdvojiti barem tri do četiri sata dnevno, što uz posao, obitelj i druge obveze često nije moguće. ”Mora postojati istinska ljubav prema toj vještini”, kaže nam Karmen, koja je u odrasloj dobi upisala i uspješno završila tečaj izrade čipke. A znanje koje je ondje stekla danas prenosi posjetiteljima koji dolaze u Ekomuzej Lepoglava, smješten u Ulici Hrvatskih pavlina 7, u samom središtu grada.

”U početku smo za prezentacije pozivale čipkarice, no to je bilo logistički zahtjevno. Mnoge od njih starije su životne dobi i uglavnom rade od kuće, imaju obiteljske i druge obveze. Zato sam taj dio posla preuzela na sebe. U čitavu priču uključila sam povijest lepoglavskog čipkarstva, njegovu suvremenost, demonstraciju same izrade te razgled galerije s najljepšim primjercima lepoglavske čipke”, objašnjava gospođa Šoštarić.

I tako je stvoreno cjelovito iskustvo koje posjetiteljima omogućuje razumijevanje čipke u širem kulturnom kontekstu. Puno se radilo i na revitalizaciji čipkarstva u Lepoglavi. Organizirani su brojni tečajevi, no kako se broj polaznica smanjivao, isti su se polako počeli ”gasiti”.

Unatoč tome, čipkarice su se nastavile redovito okupljati, a pokrenute su i edukativne radionice posvećene obnovi starih nacrta čipke. Sufinancira ih Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, s ciljem očuvanja složenih i zahtjevnih tehnika izrade čipke na batiće, zbog kojih je lepoglavska čipka 2009. godine upisana na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Danas mlađe čipkarice najčešće izrađuju manje radove, uglavnom u obliku vrlo traženih suvenira, promjera od 10 do 15 centimetara. Takvi radovi gotovi su za 10-ak do 15 dana. Stvaranje velikih čipki, kakve se izlažu u galeriji u sklopu Ekomuzeja Lepoglava, traje i po pola godine, a ponekad i dulje, osobito ako ih izrađuje samo jedna čipkarica.

Nekad su se za velike čipke udruživale dvije ili tri čipkarice, koje su morale biti izuzetno ujednačene kako se ne bi primijetila razlika u njihovim tehnikama. Takav timski rad omogućavao je izradu velikih čipki u svega šest mjeseci. Čipkarstvo je tad predstavljalo i dodatan izvor prihoda, osobito u siromašnijim krajevima. Ženama na selu, koje su se bavile poljoprivredom ili bile posvećene isključivo domaćinstvu, izrada čipke omogućavala je zaradu tijekom zimskih mjeseci.

”Moja baka je sa svega 15 godina sa školom sudjelovala na tadašnjem Zagrebačkom zboru, gdje je predstavljala lepoglavsku čipku. Jednu promjera 50 centimetara prodala je i za taj novac kupila kravu. To vam najbolje govori koliko je ta čipka vrijedila, bila je dovoljan izvor prihoda i osiguravala je egzistenciju”, prisjeća se Karmen.

Kroz tečajeve izrade čipke dosad je u Lepoglavi prošlo 200-tinjak žena. No danas ih je aktivno tek oko 30, s tim da sve imaju između 45 i 70 godina. Ipak, interes za čipkarstvo pokušava se potaknuti još od najmlađe dobi. Tako vrtići imaju poseban program u kojem se djeca već od četvrte godine upoznaju s osnovama izrade čipke. Uče kroz igru, priču i usmjeravanje, a njihovi radovi posebno su atraktivni tijekom rujanskog Festivala čipke. Čipkarska grupa djeluje i u osnovnoj školi.

Prema predaji, tradiciju izrade čipke na batiće u Lepoglavu su donijeli pavlini, osnivači tamošnjeg samostana. U početku je to bila jednostavna, primitivna čipka od debljih niti, bez nacrta, a koristila se za oltare i crkveno ruho. Jedan od najstarijih materijalnih dokaza datira iz 1763. Riječ je, kaže nam gospođa Šoštarić, o albi (liturgijskoj haljini), koja se čuva u riznici zagrebačke katedrale i za nju postoje višestoljetni zapisi o tome da je ukrašena upravo lepoglavskom čipkom.

Sredinom 19. stoljeća počinje sustavno organiziranje tečajeva izrade čipke, a 1937. otvara se Čipkarska banovinska škola, koju je pohađala i Karmenina baka. No jednu od najvećih uloga u razvoju lepoglavske čipke imala je Danica Bresler, učiteljica, vrhunska čipkarica, dizajnerica i fotografkinja. Već ’30-ih godina prošlog stoljeća osvajala je svjetske nagrade za dizajn čipke, zlatnu medalju u Parizu 1937. i brončanu u Berlinu 1939.

U svoje radove unosila je cvjetne i barokne motive, preuzete sa starohrvatskih spomenika, slavonskih oslikanih tikvica, ukrasnih drvenih škrinja iz Dalmacije… Lepoglava je 2011. na najvećem svjetskom festivalu čipke u Vologdi u Rusiji izložila čipke izrađene prema njezinim nacrtima i osvojila prvu nagradu. Svi primjerci u galeriji Ekomuzeja temelje se upravo na Daničinim dizajnima, koji su danas zaštićeni na razini grada, što znači da samo takvi radovi mogu nositi naziv izvorne lepoglavske čipke.

A ona se izrađuje na posebnom jastučiću, tj. ”dedeku”. Na njega se prvo postavlja nacrt, a broj batića koje čipkarice koriste ovisi o motivu. Za osnovnu tehniku, tzv. stezicu širine oko pet milimetara, potrebno je sedam do osam pari batića. ”Na festivalu čipke u Lepoglavi jednom je gostovala belgijska čipkarica, koja je radila s više od 2000 batića, što je izazvalo divljenje svih prisutnih”, otkriva nam gospođa Šoštarić.

Posebnost lepoglavske čipke, dodaje, uvelike leži i u koncu. ”Što je on tanji, čipka je finija i ljepša. Danas se najčešće koristi debljina 200, dok su se nekad rabili i konci debljine 700, čak i 1000. Ovaj potonji jedva se može vidjeti golim okom, podsjeća na nježnu nit paukove mreže. Što se tiče same boje, izvorna čipka iz Lepoglave je ili bež ili prljavo bijela, zbog čega djeluje meko, fino i pomalo barokno”, objašnjava Karmen.

Osim lepoglavske čipke, na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, upisane su i paška te hvarska. No razlike između njih izrazite su i vidljive u dizajnu, tehnici te koncu. Za pašku se koristi znatno deblji konac jer je namijenjena predmetima poput pokrivala, koji se često peru i koriste u svakodnevnom životu pa i sama čipka mora biti čvršća i otpornija, dok je hvarska jedinstvena po izradi od niti agave.

Najveća čipka u galeriji Ekomuzeja Lepoglava ima promjer čak 77 centimetara, u nju je utkano nevjerojatnih 7250 metara konca i malo je reći da izgleda fantastično. A na katu iznad Gradske knjižnice Ivana Belostenca Lepoglava izložene su i svečana haljina (vjenčanica), kreacija modnog dizajnera Borisa Pavlina inspirirana motivima s čuvene lepoglavske čipke ”Ljeto u šumi”, kao i replika originalne bluzice Danice Bresler. Nađete li se u Lepoglavi, svakako posjetite ovo divno mjesto posvećeno nitima koje povezuju generacije te čine samu dušu grada…