Pogledali smo dokumentarac o Ryanairu koji je podigao buru u Europi: trebao bi šokirati, ali to mu ne uspijeva

Dvije povratne karte za Solun platila sam manje od 55 eura. U Bari smo putovali za manje od 100, ali samo zato što smo na dvije osobe uzeli jedan dodatni kofer. Inače bi i taj trošak naš kućni budžet stajao manje od kilograma i pol janjetine uz autocestu. Putovanja nikad nisu bila dostupnija, a veliku ulogu u tome ima Ryanair, niskotarifna aviokompanija koja se prometnula u najvećeg avioprijevoznika u Europi. Prošlog je tjedna HRT ponovo prikazao francuski dokumentarac Život pod pritiskom: Sustav Ryanaira, koji je besplatno dostupan na YouTubeu. Pogledala sam ga i nisam sigurna da će imati učinak koji autor očekuje.

Francuski novinar Tom Cariou godinu i pol istraživao je poslovni model najvećeg europskog low-cost prijevoznika. Razgovarao je sa zaposlenicima diljem Europe, letio skrivenom kamerom i pokušao doći do uprave kompanije. Dokumentarac je dosad prikazan u nizu europskih zemalja, uključujući Hrvatsku, a reakcije pokazuju da je dotaknuo temu o kojoj putnici imaju vrlo podijeljena mišljenja.

Dokumentarac postavlja pitanje što se krije iza tako niske cijene letova i da li, ako putnik plaća tako malo, netko drugi zapravo plaća razliku. Dugački uvodni dio prikazuje zaposlenike, domaćice i domaćine u zrakoplovima, čiji je glavni posao prodaja. Autor se čudi što posao stjuarda ili stjuardese nije samo „doručkovati u Parizu, ručati u Rimu, a večerati u Londonu“, već uprava pred njih stavlja jasne i mjerljive ciljeve koji izazivaju razmirice među posadom, stres i pretvara ih u obične i, tvrdi se, često nametljive prodavače. Tome se može čuditi samo netko tko je radni vijek proveo u toploj fotelji državne uprave.

Kad dijete, maštala sam da postanem stjuardesa. Netko mi je na to prezrivo dobacio: pa to su samo konobarice, ali u zraku. I zaista, domaćini zrakoplova većinu su leta dijelili kavu, sendviče, novine… Na letovima Ryanaira (a u međuvremenu i na letovima većine tradicionalnih kompanija) te stvari nisu besplatne, pa ih osoblje prodaje. U ovom dijelu filma nisam pronašla ništa sporno, jer kao djelatnik privatnog sektora cijeli život znam da postoje norme, KPI-jevi, vrednovanje nečijeg rada. Rado bih da nije tako, da se razumijemo, ali tako je u većini privatnih tvrtki, a pogotovo u bilo kojem obliku prodaje. Zato me čudi da je baš ovaj dio autor izdvojio na početku, na dijelu filma koji bi trebao izazvati pozornost i zgražanje.

Dalje se u dokumentarcu navode stvari koje svaki prosječni korisnik Ryanaira zna: da prodaju srećke i parfeme, da lete na udaljenije aerodrome, da pokušavaju zaraditi i uštedjeti na svemu, osim na sigurnosti i na ispravnosti zrakoplova. Ovaj zadnji dio se, zapravo, u dokumentarcu uopće ne spominje, već je autor to istaknuo u jednom intervjuu belgijskim medijima nakon emitiranja. Štoviše, istaknuo je da su procesi visoko standardizirani i da se zrakoplovi redovito kontroliraju. Film je snimljen, očito, puno prije užasnog incidenta kad je ovog ljeta čovjek usisan kroz prozor. E to će biti dokumentarac, ako ga netko jednog snimi.

Autor Tom Cariou usredotočio se na radnička prava i odnos prema zaposlenicima, što je legitiman kut. Od toga da sami moraju kupovati dio uniforme (za što su se kasnije izborili da bude osigurano), do zatvaranja baze na Kanarskim otocima nakon što su se radnici organizirali u sindikat.

Ryanair sigurno nije idealan poslodavac, daleko od toga. Ali osobno me baš ništa u dokumentarcu nije šokiralo. Naravno, ima i drugačijih mišljenja. Neki govore da više ne žele putovati Ryanairom, da tretiraju ljude kao stoku… Vidjet ćemo hoće li se predomisliti kad im sljedeći put iskoči prilika za let za 30 eura. A iskreno, dok pola Europe kupuje proizvode koje na drugom dijelu svijeta u tvornicama slažu djeca, briga oko uniformi i stresa zbog prodaje radnika Ryanaira čini mi se malo licemjerna.

Originalno ime dokumentarca je Sous haute pression, le système Ryanair i traje 51 minutu. Film je napravila francuska kuća Antipode uz sudjelovanje France Télévisions, a premijerno je objavljen na platformi France.tv 15. svibnja 2024. godine. U Hrvatskoj je prvi put prikazan u siječnju 2025., te ponovo prošlog tjedna. Otkupile su ga i prikazale televizije u više europskih zemalja.

Istraga Toma Carioua je, prema njegovim vlastitim riječima, trajala godinu i pol. Cariou je razgovarao s članovima kabinskog osoblja u Engleskoj, Francuskoj, Belgiji i na Kanarskim otocima, dok France Télévisions navodi da je putovao Francuskom, Engleskom, Španjolskom i Belgijom. Mnogi zaposlenici odbijali su stati pred kameru. Oni koji su pristali govoriti bili su uglavnom bivši zaposlenici, članovi sindikata ili su svjedočili anonimno.

Redatelj je tijekom istrage otišao i korak dalje pa je nekoliko letova snimao skrivenom kamerom, prvenstveno kako bi zabilježio prodaju hrane, pića, parfema, srećki i drugih proizvoda tijekom leta. To je zapravo jedan od motiva koji se provlači kroz cijeli dokumentarac. Cariou pokušava pokazati sustav u kojem se, prema svjedočanstvima njegovih sugovornika, vrlo brzo napreduje, ali se od zaposlenika istodobno očekuju visoka produktivnost, strogo pridržavanje pravila i vrlo dobri prodajni rezultati.

Cariou je tijekom snimanja više puta pokušavao razgovarati s odgovornim ljudima u Ryanairu i slao im je upite, no oni su odbijali sudjelovati. Na dokumentarac nisu reagirali ni nakon emitiranja, ali su ranije izjavljivali kako ne postoji „pritisak“ na osoblje, već da se radnike bonusima financijski potiče na bolju prodaju.

Današnji Ryanairovi oglasi za kabinsko osoblje otvoreno promoviraju prodajni bonus, besplatnu obuku, snižena putovanja za zaposlenike, fiksni raspored rada te mogućnosti brzog napredovanja. U jednom aktualnom oglasu za bazu Paris Beauvais navodi se i procijenjena godišnja zarada od oko 29.000 eura, uz napomenu da konačni iznos ovisi o broju sati leta i operativnim potrebama.