Serija koju nazivaju jednom od najboljih u desetljeću naizgled ima dosadnu priču, ali osvojila nas je već prvom epizodom

Serija Industrija, odnosno Industry, osvojila me odmah prvom epizodom, što se ne događa baš često. Nekoliko uvodnih scena i atmosfera koja se kreirala od samog početka neodoljivo su me podsjetili na seriju Nasljeđe (Succession), samo za mlađu populaciju. Ta mi je asocijacija ostala do danas, iako iz ove perspektive mogu samo reći da su u konačnici samo ostali u mračnoj sjeni velike serije.

Moja glava ove dvije serije povezuje zbog slične tematske linije; obje serije napetost grade oko novca, statusa i borbe za poziciju, a klasičnu radnju guraju u drugi plan. Likovi su ambiciozni, moralno nestabilni i neprestano mjere tko je jači, tko korisniji, a tko ranjiviji, dok se savezi mijenjaju iz scene u scenu. Sličnost pojačavaju brzi i britki dijalozi, crni humor, neugodne situacije i dojam da se iza svakog razgovora krije pregovor ili nadmetanje. Bitna razlika je u početnoj poziciji: Succession prati ljude koji su već na vrhu; Industry one koji se do njega tek pokušavaju probiti. Uz to, Industry radi s puno mlađom ekipom i hrabrije se poigrava škakljivim temama primjerenijim mlađoj populaciji.

Seriju potpisuju Mickey Down i Konrad Kay, bivši bankari koji su vlastito iskustvo pretvorili u scenarij, a iza produkcije stoje HBO i BBC. Priča prati skupinu diplomanata koji ulaze u pripravnički program investicijske banke Pierpoint & Co u Londonu i bore se za mali broj stalnih ugovora. Ovih par uvodnih rečenica zvuči poprilično dosadno i neprivlačno, ali iza te „nezanimljive“ fasade stvara se cijeli jedan potpuno oprečan svijet. Radni dan traje koliko traje, san je luksuz, a energetska pića i ketamin dio su infrastrukture jednako kao i terminali s brojkama. Kroz sezone gledamo kako glavni akteri od prestrašenih dvadesetogodišnjaka postaju ljudi koji odlučuju o tuđim milijunima.

Prva sezona iz 2020. i dalje mi je najdraža. Uvodnu epizodu režirala je Lena Dunham i njezin se rukopis osjeti u načinu na koji serija tretira seks, tijelo i mladenačku nesigurnost. U središtu je Harper Stern (Myha’la), Amerikanka s malog sveučilišta koja se u Pierpoint ušuljala pod sumnjivim okolnostima; uz nju je nesređeni Robert (Harry Lawtey), Yasmin (Marisa Abela) iz bogate londonske obitelji kojoj je to naizgled najjači adut u poslu i Gus (David Jonsson), Etonjanin kojemu podrijetlo otvara vrata koja drugima ostaju zaključana.

Serija očigledno računa na to da gledatelj razumije otprilike 80 % onoga što govore, a da budem potpuno iskrena, moje razumijevanje tog financijskog žargona bilo je u najboljem slučaju na 30 %. Međutim, to ipak nije stavka koja u potpunosti remeti mogućnost praćenja radnje, ona se može u konačnici razumjeti i u obrisima, a ponekad je zanimljivo kako serija traži da malo upalite moždane vijuge.

Druga sezona stigla je 2022. i donijela poprilično razočaranje. Gubitak Lene Dunham osjeti se odmah, scenariji su osjetno slabiji, ritam se rasteže, a financijski žargon u pojedinim epizodama toliko naraste da pojede radnju. Sezona ipak ima svoje adute: pandemija ulazi u priču, Harper se vraća u ured nakon godine dana rada od kuće, lik Yasmin iznenađujuće preuzima veći dio serije na sebe, a Eric Tao (Ken Leung) izrasta u najkarizmatičniju figuru serije, čovjeka za kojeg do zadnje scene vagate je li genij ili bomba pred detonacijom.

Treća sezona iz 2024. djeluje kao da se ekipa pribrala. Tema je zanimljiv greenwashing, a okvir je izlazak zelene energetske tvrtke Lumi na burzu, posao kojim Pierpoint odlučuje sebi kupiti novi moralni imidž. Na scenu stupa Jon Snow, pardon, Kit Harington, kao Sir Henry Muck, direktor rođen sa zlatnom žlicom u ustima, i donosi veliko osvježenje i novi sloj komplikacija. Uz njega dolazi Petra (Sarah Goldberg), investitorica koja etičko ulaganje gleda kao tržišnu priliku. Rishi (Sagar Radia), do tada uglavnom generator dobrih dosjetki, dobiva vlastitu epizodu o kockanju i ona je među najboljima što je serija napravila. Yasmin postaje težište sezone i donekle otima ulogu namijenjenu Harper.

Četvrta sezona pak pokazuje puno veću zrelost i ljude koji sada dobro znaju što rade. Harper i Yasmin ostale su jedine iz originalne postave, a njihovo prijateljstvo, ako se to tako uopće smije zvati, nosi cijelu sezonu. Priča se vrti oko fintech zvijezde Tender i zagonetnog Whitneyja Halberstrama (Max Minghella), a serija se seli iz Londona u pariške hotele i europske dvorce.

Guardian joj je dao pet zvjezdica i ocijenio je vrhunskom televizijom, i teško je ne složiti se: tempo je precizan, obrati stižu bez najave, a scenaristi konačno drže sve niti u ruci. Na platformi Rotten Tomatoes kritika seriji daje čak 91 %, dok na IMDb-u ima ocjenu 7,5. HBO je u međuvremenu naručio petu sezonu, koja će ujedno biti i posljednja.