Iva je prodala stan u Zagrebu i preselila na zapušteno seosko imanje! Danas sama uzgaja hranu i obnavlja stare kućice

U jednom trenutku, prije tri godine, iza sebe je odlučila ostaviti svoj dotadašnji život u Zagrebu i odlučila preseliti na selo, na zemlju bez vode, s tri trošne kućice koje su trebale potpunu renovaciju. Neka magija se dogodila kada je prvi put vidjela imanje na kojem sada gradi jedan sasvim drugačiji, seoski život, a koje je nazvala Magic Forest. No, priča Ive Hanzen nije samo priča o selu. Ona je priča o snazi žene, ali i svim izazovima i veseljima koja prate one odvažne, one koji se odluče upustiti u avanturu života.

„Kad sam prvi put stupila nogom na to imanje, suze su mi krenule i nešto mi je reklo da sam napokon doma. Neobično, čovjek koji je prodavao tu zemlju je baš tada kosio i samo smo si krenuli u zagrljaj“, prisjetila se Iva trenutka kada je shvatila gdje će biti njezin novi životni početak. No, ta ista magija, imanje okruženo šumom na području Svetog Ivana Zeline, došlo je u paketu s nizom izazova. Ivu su neki čak odgovarali od kupnje, no za nju je odluka bila finalna. Prodala je stan, zatvorila kredit i odselila u Magic Forest.

Ni sama ne zna što će Magic Forest jednog dana postati. Igra se s idejom iznajmljivanja, no do tada, kaže, ima jako puno posla. Daleko je dogurala od samih početaka, kada je spavala na podu kleti od 20 metara. Jedna od kućica na imanju skoro je pa gotova, u njoj je sama stavljala pločice, čak i radila fasadu. Sama je napravila i vrt od 500 metara, iz kojeg danas bere svoje domaće proizvode. Sanjarila je o tome da bude off grid, no od toga će ipak odustati i, kako kaže, prije nego što se uhvati ičega drugog treba riješiti priključak na vodovod… No, svuda gdje pogleda plodovi su njezina rada i truda.

Ove jeseni bit će tri godine kako joj se život okrenuo naglavačke. I na bolje, kaže. Burnout koji je doživjela, a koji ju je doveo do toga da je tjednima ležala u krevetu, bez snage u ijednoj stanici svog tijela, definitivno je odigrao ulogu u preseljenju, a prva godina na imanju bila je godina iscjeljenja. Minimalno se bavila vrtom, čak se nije upuštala u građevinske radove, samo je, kaže, dolazila sebi. Nakon tih godinu dana osjećala se nikad zdravije i poletnije.

Shodno tome bacila se na posao. I od tada nije stala, priznaje iskreno. „Sad shvaćam da sam opet na tragu burnouta jer ja pametnica nisam kupila kućicu i malo vrta, nego tri nefunkcionalne kućice s 2000 kvadrata okućnice. Sve mi je to bilo uzbudljivo, no sad shvaćam da mi je lakše bilo u Zagrebu. Tamo sam bila novinarka i PR, a sada sam 10 stvari, i novinarka i PR i građevinarka i vrtlarica i content kreatorica i što god treba…”, kaže Iva.

Upravo je u tome i ljepota njezina iskustva i onoga što ima za reći. Iva, kada govori o preseljenju na selo i selu općenito, taj se život ne trudi idealizirati. “Ne pljujem po selu, nego se samo vodim time da je život dualnost”, kaže ona. Sve ima svoju lijepu, ali i ružnu stranu.

S obzirom na to, htjela sam doznati koji su najveći izazovi s kojima se susreće. Odgovor je glasio ‘tijelo’. “Aktivirala sam neke stare fizičke ozljede usred građevinskih i vrtlarskih radova, donji dio leđa i kuk. Nisam si baš pomogla jer kad su radovi, a često su, ja radim i kad me boli, ne dam tijelu da odmori, a i nemam luksuz odmarati jer bi inače sve propalo… Muči me kako odmoriti tijelo, a da stignem sve napraviti i hoće li ono izdržati i koliko. Primjerice, samo da zalijem vrt, a kako je vrt na brdu i nemam šmrk s vodom, nego vodu iz tanka s kišnicom, 30 puta moram ići gore dolje kako bih sve zalila…”, prepričava.

Drugi izazov s kojim se suočava u biti nije očekivala, a to je sigurnost. Kad joj neka žena kaže da bi se ona, poput nje, sama preselila na selo, Iva upozorava: napravi to ako želiš, ali budi svjesna da te čekaju i neke neugodne i gotovo po život opasne situacije. Iva ne govori na pamet: prošlo ljeto dva su joj muškarca pokušala provaliti u kuću. “Mislila sam da selim u apsolutno sigurnu sredinu i najviše me boli da žena nigdje nije sigurna”, kaže.

Također, ljudi danas pogrešno misle da je život na selu ležanje na travi. “No, to je težak život od kojeg su ljudi bježali jer su umirali od teškog fizičkog rada. Još su k tome nekada živjeli u zajednicama, no selo nikad nije bilo lako. Treba ti zdravo tijelo, a kamoli kad si sama žena”, kaže. Upravo to želi naglasiti. Iako nema veće sile od balkanske žene, nekad jednostavno ne možemo sve sami.

Unatoč svim pobrojanim izazovima, magija je i dalje tu, kaže. “Život na selu mi je definitivno dao ono što mi grad nikada nije mogao dati i 100 puta bih ovo ponovila. Ovo me iskustvo dovelo do transformacije svijesti. Cijeli sam život mislila da sam glupa i nesposobna, i onda se primim motike, bušilice i stvorim stvari koje nikad nisam prije radila. Ovdje dižem imanje, u Zagrebu sam jedva policu iz Ikee probala složiti. Danas sam apsolutno uvjerena u svoju moć jer ne postoji nitko tko mi može reći da sam glupa ili nesposobna”, kaže ona.

I upravo na tragu toga naglašava da samo ponavljanje pozitivnih afirmacija koje bi nas trebalo ojačati nije dovoljno. Treba nam akcija i ne trebamo čekati da sve bude savršeno ili da budemo sveznajuće ako želimo u nešto krenuti. “Mozak treba teretanu, treba izazove, kroz ove nove situacije u koje sam ušla dobila sam samopouzdanje i usvajala nove vještine”, govori.

Jedan od ‘najluđih’ poslova kojih se odlučila sama uhvatiti bilo je postavljanje fasade. Majstor je posao ostavio poludovršen, sve je stajalo godinu i pol, a materijali su bili pred istekom roka trajanja. “Bila sam dovedena pred zid i mogla sam ili plakati ili probati pa što bude. Na početku mi je išlo, ali onda sam na pola procesa počela raditi velike greške. Pomogao mi je na kraju dečko s kojim se povremeno viđam, a koji je sam sklepao skelu i dovršio fasadu iako je ni sam nikad nije postavljao”, prisjeća se.

Jedna od dobrih stvari života na selu je i to što je on jeftiniji od života u gradu, naravno ako nemaš ulaganja. U Zagrebu, čim izađeš iz stana, potrošiš novce. Ovdje to nije slučaj i mjesečni, osnovni životni troškovi su joj se dobrano smanjili. Također, većinu namirnica dobiva iz svog vlastitog vrta u kojem, kaže, sadi kulture za koje zna da će joj uspjeti.

Naposljetku, tu su i ti neki posebni trenuci, najljepši u danu. “Kad zalijem vrt volim sjesti u vrt i samo gledati, pijem neki čaj i samo gledam u taj vrt i plodove svog rada”, kaže Iva. I ona, na prvu nevidljiva, unutarnja promjena u samom čovjeku. “Svi koji smo se selili na selo, nismo to učinili samo zato što smo htjeli saditi rajčice. Nego te i nešto muči i ideš to riješiti sam sa sobom, a gdje ćeš bolje nego u šumi gdje nemaš izlika, gdje nema distrakcije, nego si primoran pogledati u sebe, prihvatiti i mrak i ljepotu u sebi, postati cijeli”, govori.

Jedini način u životu je da se suočimo s izazovima kojih se plašimo. “Ja se tu cijelo vrijeme tresem od straha… Treseš se od straha, ali si ipak kažeš idem skočiti u vatru. To je poanta cijele priče, da izlazimo iz zone komfora, ulazimo u nove situacije, da se izujemo iz cipela. I sve mi imamo to u sebi. Tako da ova moja priča nije eko priča i priča o životu na selu, nego priča o ženi koja je u stanju nadići sve, a čuči negdje u nama. Odvažite se da budete sve ono što drugi ne očekuju od vas. To je turbo zabavno i oslobađajuće”, poručuje Iva.