U samom centru Zagreba krije se park podignut na nekadašnjem groblju: danas je omiljena zelena oaza, ali povijest mu je burna

Zagreb je grad zelenila. Njegove šume i parkovi nisu potisnuti samo na rubne dijelove grada i ne spuštaju se samo s Medvednice, već se protežu i kroz sam centar grada, hrabro se boreći s asfaltom i visokim zgradama. Na području grada 17 područja ima status park šume, a jedna od njih nalazi se na samo nekoliko koraka od uvijek prometne i živahne Ilice. To je Rokov perivoj, park koji nije zanimljiv samo zbog stabala, svježeg zraka i klupica za odmor, već i zbog nevjerojatne povijesti koju čuva!

Rokov perivoj nalazi se u samom centru grada, od Trga bana Jelačića dijeli ga tek par tramvajskih stanica, ali kad jednom u park uđete imat ćete osjećaj da su buka tramvaja, prometa i smrad asfalta miljama daleko. Nalazi se iznad Ilice, sa zapadne strane mu je Britanac, a s istočne Dežmanova, dok ga sa sjeverne zatvara Nazorova.

Danas je Rokov perivoj mirna, zelena oaza grada, omiljeno šetalište, mjesto za igru s djecom, uživanje u zelenilu. Prostorom dominira crkvica svetog Roka i spomenik Zdenac Elegija Roberta Frangeša Mihanovića. Ali ispod ove lijepe i privlačne površine leže slojevi povijesti koji pamte vinograde, vještice, kugu, grobove, umjetnike…

Prostor današnje park šume Rokov perivoj nastajao je, zapravo, stoljećima. Sve je krenulo, naravno, od skupine starijih i starih mješovitih šuma koje se s obronaka Medvednice spuštaju gotovo do samog gradskog središta. Ovdje rastu hrast kitnjak, bukva, lipa, kesten, breza… Nevjerojatna je raznolikost za takvo, relativno malo područje tako blizu grada.

U srednjem vijeku, kad je područje današnjeg parka bilo daleko izvan granica grada, ovdje su bili vinogradi, vrtovi i pašnjaci stanovnika Gradeca. Tada ruralno područje bilo je poznato pod različitim imenima, poput Penezna gorica, Gradečka gmajna, Vilica, obrađivala se zemlja, brinulo se za životinje. A onda je došla kuga.

Krajem 1647. i početkom 1648. godine kuga je poharala zagrebačko podgrađe. Stanovnici Gradeca odlučili su na Peneznoj gorici sagraditi kapelu sv. Roka, zaštitnika od kuge. Povijesni izvori navode da je svatko morao sudjelovati u gradnji: i plemići i obrtnici, muškarci i žene. Tako je nastala crkva sv. Roka, a prostor oko nje pretvoren je u groblje.

Rokovo groblje stoljećima je bilo posljednje počivalište stanovnika Gradeca i Ilice. Sprovodi su se odvijali mukotrpno, uz strmu Rokovu ulicu, po blatu i snijegu, uz konje koji bi posustajali i ljude koji su nosili lijesove na rukama. Ovdje su pokapani i katolici i, od 1811. godine, Židovi jer se upravo ovdje nalazilo se prvo uređeno zagrebačko židovsko groblje.

Kad je groblje 1876. godine zatvoreno, prostor je postupno mijenjao svoju ulogu. Mjesto smrti počelo se pretvarati u mjesto šetnje, predaha i tišine. Povjesničar umjetnosti Krešimir Galović na svojem blogu, u iscrpnom članku o Rokovu perivoju, navodi kako je Rokov perivoj jedinstvena povijesna gradska cjelina visoke urbanističke, arhitektonske i parkovne vrijednosti.

Nakon 1. Svjetskog rata, iza 1918., na Rokovu perivoju niknula je prava mala umjetnička četvrt u kojoj su živjeli i stvarali: Nasta Rojc- Šenoa, Joza Kljaković, Ljubo Babić, Frangeš… Nakon svih nedaća, brijeg su zaposjeli umjetnici i on je postao mjesto susreta, stvaranja i razmišljanja.

U središtu perivoja i danas stoji crkva sv. Roka, skromna, jednobrodna građevina sa zabatnim pročeljem, podignuta nakon 1647. godine. Drveni tornjić s piramidnom kapom, pokriven šindrom, gotovo se stapa s krošnjama, dok pročelje čuva oslik iz 17. stoljeća i sunčani sat koji mirno broji sate.

Unutrašnjost skriva drveni oltar iz 18. stoljeća, a ostatak inventara i pjevalište potječu iz 19. stoljeća. Crkva je danas zaštićeno kulturno dobro i jedan od onih zagrebačkih sakralnih objekata koji ne dominiraju prostorom već se s njime stapaju i postaju s od njega neodvojivi.

Danas je Rokov perivoj mirna oaza na samo par koraka od gradske vreve. Ovdje se šeta bez žurbe, sjedi na klupama, djeca se igraju, na klupama čitaju knjige… Park oduševljava i one koji na njega naiđu slučajno, bez ikakve predodžbe o povijesti koju skriva. A oni koji upoznaju sve slojeve njegove nevjerojatne priče? E takvi se uvijek iznova vraćaju u hlad njegovih stabala.