Na ovom dalmatinskom otočiću žive samo svećenici. Nema automobile, trgovine ni stalne goste, a do njega možete i doplivati

Osamdesetak metara mora, toliko dijeli naselje Preko na Ugljanu od otočića Galevca, koji zapravo tamo nitko ne zove Galevac. Za mještane, redovnike i sve otočane on je jednostavno Školjić. Ljeti se ta udaljenost prelazi u nekoliko zamaha slobodnim stilom, pa se s pravom može reći da je ovo samostan do kojeg se može doplivati.

Lokalno ime ujedno je i najtočniji opis mjesta. Riječ školj u dalmatinskom je govoru stari naziv za mali otok ili hrid, a Školjić je umanjenica, dakle doslovno mali otočić. I brojke to potvrđuju: otočić ima oko 30 000 četvornih metara, odnosno približno tri hektara. Na karti Jadrana to je jedva vidljiva točka u kanalu između Ugljana i Zadra. Pa ipak, na toj točki stane šest stoljeća povijesti.

Izdaleka Galevac izgleda kao zeleni prsten iz kojeg izrasta kamen. Gusti borovi, čempresi i mediteranska makija obrubljuju otočić sa svih strana, a iz njihove sjene, gotovo u samom središtu, diže se samostanski kompleks svetog Pavla Pustinjaka. Na tako maloj površini samostan nema konkurencije: on je glavni i jedini arhitektonski sadržaj otoka, njegov identitet u kamenu.

Povijest tog kamena seže u kasni srednji vijek. Prema mišljenju nekih povjesničara, otočić su najprije nastanjivali pavlini, redovnici čijem je zaštitniku, sv. Pavlu Pustinjaku, posvećena samostanska crkva. Prekretnica dolazi 1446. godine, kada zadarski plemić Bartol de Milano daruje otočić franjevcima trećoredcima glagoljašima. S trojicom fratara sklapa ugovor kojim se oni obvezuju do kraja života stanovati na Školjiću, slaviti mise u crkvi svetog Pavla i moliti za spas njegove duše i duša njegovih pokojnika.

Posjed im je 1454. potvrdio papa Nikola V., crkva je popravljana 1516. i 1564., a posvetio ju je 1596. ninski biskup Horacije Bellotti, o čemu i danas svjedoči latinski natpis nad ulazom. Trećoredci glagoljaši, redovnici koji su liturgiju stoljećima slavili na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku i čuvali glagoljicu, na Školjiću su ostali do danas. Oni su ujedno i jedini stanovnici otoka koji su se potrudili da ove godine bude živo na Galevcu. Naime, još od lipnja fratri organiziraju duhovne vježbe s različitim temama i pozivaju posjetitelje da tamo pronađu istinsku okrjepu.

Osim duhovne obnove, na otoku možete uživati u doista prekrasnom ambijentu samostana. Sam kompleks nije velik u usporedbi s monumentalnim europskim samostanima, ali je iznenađujuće razveden za otočić ovih dimenzija. Uz crkvu svetog Pavla Pustinjaka tu su samostanska krila, unutarnje dvorište s klaustrom, gospodarski prostori i manji vrtovi.

Crkva je izvana skromna, u skladu s franjevačkom tradicijom: kameno pročelje bez dekoracija, zvonik i uski otvori koji više naglašavaju mir i zatvorenost nego reprezentativnost. Zidovi od svijetlog dalmatinskog kamena tijekom dana mijenjaju nijanse, ovisno o suncu i odsjaju mora. Unutrašnjost djeluje intimno, s drvenim elementima, starim oltarom i sakralnim predmetima koji su se ovdje taložili stoljećima. Samostanski dio organiziran je oko klaustra tipičnog za mediteranske redovničke komplekse. Nije prostran, ali stvara osjećaj zatvorenog, mirnog svijeta, odvojenog od obale i naselja s druge strane kanala. Hodnici s kamenim lukovima povezuju prostorije u kojima su nekoć bili novicijat, učionice, knjižnica, blagovaonica i redovničke ćelije. Sve je građeno funkcionalno, bez raskoši, ali s vrlo skladnim proporcijama.

Ta tišina, međutim, nije uvijek bila idilična. Samostan je u prošlosti u dva navrata pretvaran u lazaret, mjesto na kojem su se izolirali oboljeli od kuge, pa se uz imena Galevac i Školjić u narodu sačuvao i treći naziv: Lazaret. Fratri su tada iseljavani s otoka, a ostajala bi tek dvojica koji su, pod cijenu vlastitog života, njegovali umiruće. U mirnijim vremenima otočić je postao rasadnik znanja: od 1901. do 1943. u samostanu je djelovala privatna niža gimnazija koja je tijekom dijela svojega djelovanja imala pravo javnosti, a u njoj su se uz buduće redovnike školovali i vanjski, svjetovni učenici. O vrijednosti onoga što se ovdje stoljećima skupljalo govori i podatak da je Ministarstvo kulture 2013. godine zaštitilo inventar samostanske zbirke, dok je krajem 2016. status kulturnog dobra dobila i zbirka starih i rijetkih knjiga, među kojima se ističu glagoljski misali i brevijari.

Do otoka se ljeti dolazi brodićem iz Preka ili, za one spremnije, plivajući, a šljunčane uvale u sjeni borova čine ga omiljenim kupalištem mještana. Najljepši dojam ipak ne ostavlja veličina, nego mjera. Gledan s rive ili s mora, samostan djeluje poput izdvojene kamene utvrde uronjene u zelenilo. Iznutra više podsjeća na tihi mediteranski vrt nego na strogu instituciju.