Kroz ovaj grad u BiH teče čak devet rijeka, a ime mu doslovno znači “zdrava voda”. Svi koji ga posjete ostanu oduševljeni

Stoljetna povijest i raznolika kultura, gradovi puni šarma, slapovi i planine koji oduzimaju dah… Bosna i Hercegovina pravi je mozaik ljepota pa ne čudi da je posljednjih godina sve privlačnija turistima. Interes je posebno porastao nakon Svjetskog nogometnog prvenstva kad je za BiH saznao cijeli svijet. Posebnu toplinu daju joj ljudi, gostoljubivi domaćini koji će vas dočekati raširenih ruku, uz osmijeh i bogatu trpezu. A među brojnim gradovima kojima se ova zemlja ponosi jedan je uistinu poseban. Naime, kroz njega teče čak devet rijeka! To ga čini jedinstvenim ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u čitavoj regiji.

Ako krenete u šetnju Sanskim mostom, gradićem na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, na svakom ćete koraku čuti vodu kako žubori, a mostova ima toliko da ih posjetitelji prestanu brojiti već prvog dana. Kroz Sanski Most i njegovu okolicu, naime, teče čak devet rijeka, uz nekoliko kraćih ponornica koje se usput izgube pod zemljom. Uz Sanu, kojoj gradu duguje ime, tu su Sanica, Dabar, Zdena, Bliha, Majdanska rijeka, Japra, Sasinka i Kozica. Takav vodeni mozaik nema nijedan drugi grad u zemlji.

Kotlinu u kojoj leži Sanski Most zatvaraju planine. Sa zapada se diže moćni Grmeč, isprepleten stazama i šumama koje i danas djeluju divlje, a s istoka nad gradom stoje Mulež i Behremaginica. Zajedno tvore gotovo amfiteatralan okvir u kojem se voda i planina stapaju u istu sliku.

Nadimak Grad cvijeća, koji se za Sanski Most udomaćio još u vrijeme bivše države, došao je od uređenih zelenih površina i parkova po kojima je bio poznat. Dio grada s kanalima mještani od milja zovu i malom Venecijom.

Rijeka Sana svoje ime, prema raširenom tumačenju, duguje latinskom izrazu Aqua sanus, odnosno zdrava voda. Nije riječ samo o lijepoj etimologiji. Sanski kraj bogat je kraškim vrelima i izvorima, među njima Saničkim, Dabarskim i vrelom Zdene, a nadomak grada nalazi se i banjsko lječilište Sanska Ilidža. Njegova termalna voda bogata je sumporom, a analize je opisuju kao blago radioaktivnu i mineralno bogatu, zbog čega ovamo desetljećima dolaze ljudi s reumatskim tegobama.

Najspektakularniji trenutak sanske vode događa se izvan grada. Na cesti prema Lušci Palanci, između Gornjeg Kamengrada i Fajtovaca, putokaz vodi prema vodopadu Blihe. Nakon dvadesetak kilometara mirnog toka ta se mala rijeka jednostavno prelomi preko stijene visoke 56 metara i padne u malo jezero pod njom. Mještani ga zato zovu Blihin skok, a zaštićen je kao spomenik prirode. Koliko je Bliha čista govori podatak da u njoj obitavaju riječni rakovi, doduše samo u dijelu toka iznad vodopada.

U okolici su i dvije pećine zaštićene kao spomenici prirode, Hrustovačka i Dabarska. U prvoj je pronađeno prapovijesno ognjište, a druga se otvara odmah uz izvor rijeke Dabar i još uvijek nije do kraja istražena.

U samom središtu grada stoji Hamza-begova džamija, jedina u Bosni i Hercegovini koja ima četiri munare. Podignuta je sredinom 16. stoljeća, srušena 1992. i ponovno otvorena 2000. godine, a dvije munare dograđene su naknadno, kao spomen na stradale. Danas je najprepoznatljiviji simbol grada.

Šetnja neizbježno vodi i preko Gradskog mosta, širokog više od dvanaest metara, s vodenom zavjesom između središnjih stupova i rasvjetom koja ga navečer pretvara u glavni gradski prizor.

Zahvaljujući povoljnom položaju i blagoj klimi, sanska dolina bila je naseljena mnogo prije dolaska Rimljana. O tome svjedoče brojne gradine, kako narod naziva ostatke drevnih naselja. Antički izvori bilježe da su u dolinama Sane i Vrbasa živjeli Mezeji, jedno od ilirskih plemena, a većina pronađenih predmeta iz tog razdoblja danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Rimljani su za sobom ostavili utvrde, od kojih je najbolje očuvana ona kod ušća Dabra u Sanu, ali i nešto zanimljivije. Kod Starog Majdana, petnaestak kilometara od Sanskog Mosta, pronađeni su ostaci starorimske talionice u kojoj se topilo željezo i bakar. Priča o prvom spomenu naselja Mren, koje je u 9. stoljeću služilo kao luka, i o povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. iz 1244. godine, samo je nastavak te duge linije.