Grad u blizini Hrvatske zbog jedne je namirnice razvio poseban jezik koji ne razumiju ni u susjednom mjestu

Neobično je to da jedna namirnica može oblikovati nečiji cijeli dan, a još je nevjerojatnije kada mijenja cijele kulture, gradove i zemlje. Međutim, kroz povijest to i nije bilo toliko neobično. Vrijednost je ležala u razmjeni robe, a pojedine namirnice, pogotovo one koje su nekada bile rijetke, imale su veliku vrijednost koja je bila u stanju promijeniti ekonomiju jedne zemlje ili grada, a sukladno tome i njezinu kulturu. Kada pomislite na neku zemlju, često se dogodi da vas asocira na određenu namirnicu, a da toga niste ni svjesni. Možda vam, kada pomislite na Belgiju, prvo na um padne pivo, odnosno hmelj, ili kad vam na pamet padne Japan, riža je uvijek negdje tu u pozadini. Vjerojatno će vam, kada se tema vrti oko Italije, često pasti na pamet rajčice, ali jedna druga namirnica, koja nije izvorno uzgojena u toj zemlji, iznimno je utjecala na povijest, ekonomiju i svakodnevni život Hrvatima omiljenog Trsta.

Ako niste već znali, ta namirnica je kava, i to ne u romantičnom, metaforičnom smislu, nego sasvim doslovno i konkretno. Kada Tršćanin ujutro stane za šank i naruči svoj capo in B, on to radi na isti način na koji su to radili njegovi preci, u gradu koji je doslovno izgrađen na vrećama sirovih zrna koja su stigla s drugog kraja svijeta.

Priča počinje 1719. godine, kada car Karlo VI. proglašava Trst slobodnom lukom. Odluka je bila dio šire habsburške strategije traženja izlaza na more i pristupa globalnim trgovačkim rutama, ali nitko tada nije mogao pretpostaviti što će taj potez značiti za jedan obalni gradić na sjevernom Jadranu. Brodovi iz Brazila, Etiopije, Jemena i Indije počeli su pristizati s teretima sirove kave, a Trst se polako, ali sigurno počeo pretvarati u ključnu točku preko koje je kava ulazila u Europu. Beč, Prag, Budimpešta, Ljubljana i Zagreb svoju jutarnju kavu dobivaju upravo kroz tršćansku luku.

U 18. i 19. stoljeću europska potrošnja kave zabilježila je nagli porast. Ono što je nekoć bio luksuz dostupan malom broju ljudi postaje dio svakodnevice građanske klase i Trst se našao na savršenom mjestu da to iskoristi.

Oko trgovine kavom niče cijeli sustav: skladišta koja zauzimaju desetke tisuća kvadratnih metara, brokerske kuće, osiguravajuća društva specijalizirana za pohranu i prijevoz kave, laboratoriji za kontrolu kvalitete i pržionice. Kava više nije samo proizvod koji prolazi kroz luku, ona je počela oblikovati infrastrukturu grada. Prema nekim podacima, kava postaje razlog zbog kojeg grad uopće postoji u obliku u kakvom ga danas poznajemo.

Upravo u tom okruženju nastaju tvrtke koje će postati globalno poznata imena. Hausbrandt se osniva krajem 19. stoljeća. Godine 1933. u grad stiže Francesco Illy koji osniva illycaffè, a dvije godine kasnije izumljuje Illettu, preteču modernog aparata za espresso, i razvija tehniku tlačenja koja omogućuje očuvanje kvalitete kave pri dugotrajnom izvozu. Njegov sin Ernesto, koji se priključuje tvrtki kasnih četrdesetih, uvodi manje konzerve mljevene kave za kućnu uporabu, što mijenja navike potrošača diljem Europe. Obje tvrtke izrasle su iz specifičnih uvjeta koje je nudila tršćanska luka, ali i iz grada u kojem je znanje o kavi postalo dio lokalne kulture.

Zanimljivo je da je kava u ovom gradu oblikovala i nešto teže mjerljivo od ekonomije. Oblikovala je način na koji Tršćani provode dane. Kavane su desetljećima bile produžetak dnevnog boravka, mjesto gdje su se sastajali trgovci, studenti, novinari i književnici. James Joyce u Trstu je živio gotovo deset godina i u lokalnim kavanama pisao dijelove Uliksa. Italo Svevo i Umberto Saba bili su redoviti gosti istih kavana. Nije slučajno da se povijest tršćanskih kavana preklapa s poviješću europske književnosti. Kavana je bila ured, čitaonica, dnevni boravak i burza informacija u jednom.

S vremenom je kava u Trstu razvila i vlastiti jezik, što je možda najzanimljiviji dokaz koliko je duboko urasla u tkivo grada. Posjetitelj koji prvi put uđe u lokalni kafić brzo shvati da klasični talijanski nazivi ovdje ne vrijede. Espresso se zove nero, a ako ga želite u maloj staklenoj čaši, tražite nero in B. Macchiato je capo, cappuccino je ono što ostatak Italije zove macchiato, a pravi poznavatelji naručuju gocciato, capo s tek nekoliko kapi mlijeka točno na sredini šalice. Za šankom uvijek stoji vrčić hladnog mlijeka jer ga Tršćani po potrebi sami dodaju u kavu, bez pitanja i bez objašnjenja. Ova terminologija nije turistički trik niti svjesno čuvana tradicija. To je jednostavno jezik koji se razvio sam od sebe, kroz generacije ljudi koji su svakodnevno dolazili za isti šank i naručivali isti napitak.

Trst danas troši oko deset kilograma kave po stanovniku godišnje, što ga čini jednim od gradova s najvećom potrošnjom u Italiji. Ovdje postoji i Sveučilište kave, jedina takva institucija na svijetu, posvećena podučavanju odabira, prženja i posluživanja kave. Luka i dalje prima brodove s kavom, pržionice i dalje rade, a kava se i dalje ispija kao nekada.