Posjetili smo jedan od najfascinantnijih kanjona na Mediteranu: zovu ga čudom prirode i izgleda kao scenografija SF filma

Palermo, Etna, arancini, limuni i pistacije, sunce i more, Cosa Nostra… Asocijacije na najveći otok u Mediteranu, Siliciju, definitivno su brojne, no nijedna od njih, kad sam razmišljala o tom našem putovanju, nije uključivala kutak prirode koji bi se savršeno uklopio na krajnji sjever Europe. No, nedavno sam doista imala sreće stajati u ledenoj vodi u kanjonu koji bi se, zbog svojih nevjerojatnih stijena, bez problema uklopio u vizure Islanda. To mjesto, kanjon Alcantara odnosno na talijanskom Gole dell’Alcantara, bilo je, meni osobno, jedno od najvećih iznenađenja putovanja na Siciliju. Definitivno nešto što se ne viđa tako često…

U kanjonu na istoku tog talijanskog otoka, koji je dio tamošnjeg botaničkog i geološkog parka, završili smo nakon što su nas svjetski poznata Taormina i podno nje slavni otočić Isola Bella ‘prožvakali’. Nećemo lagati, taj je grad naprosto krasan, kao i sam otok s epitetom u imenu, no iako sezona još nije bila u punom jeku, imali smo dojam konstantne borbe za osobni prostor. Ulice Taormine bile su naprosto prepune, kao i plaža Isole Belle. Najbolje od svega, ‘ovo je ništa’, rekla nam je lokalka s kojom smo dijelili centimetre hlada na slavnoj plaži. „Zna biti još više ljudi, sve puno“, govorila je dok smo je mi gledali u nevjerici. U kanjon, koji nam je bio usput na našoj ruti prema Palermu, potegnuli smo po malo mira. Nismo ga dobili, iako je gužva ipak bila manja nego na prethodne dvije lokacije.

No, definitivno smo dobili osvježenje, dramatično intenzivnije od bilo kojeg na sicilijanskim plažama koje smo ‘testirali’. A i čast stajati na doista nevjerojatnoj lokaciji. Zadivljujuće je to mjesto, čak ga nazivaju jednim od najspektakularnijih krajolika na samom otoku: kanjon dramatičnih, sivih zidova visokih minimalno 25, a maksimalno 50 metara, ponekad međusobno udaljenih njih svega nekoliko, sazdan od nevjerojatnih bazaltnih stupova nastalih u intenzivnom susretu lave iz Etne i ledene vode Alcantare. Na momente kanjon izgleda kao neka filmska, umjetno izrađena scenografija…

Alcantara, rijeka koja protječe istoimenim kanjonom, doista je ledena. Čak i usred ljeta njezina temperatura kreće se od 10 do najviše 15 stupnjeva Celzijevih. Njezina hladnoća direktno ulazi u kosti, a odmah i u mozak, barem je takav osjećaj, i na početku ide skoro do granice neizdržljivosti. S vremenom postane lakše, a dokaz smo bili i mi, kao i niz drugih posjetitelja koji su po njoj gacali, u nemogućnosti da se odupru znatiželji istraživanja tog početnog dijela kanjona i ulaza u njegov vijugavi ‘trbuh’. Kupanje je doista za one najhrabrije, no bilo ih je.

Većina posjetitelja, a to smo napravili mi, zadrži se dakle na početnom dijelu kanjona gdje se nalazi i nekoliko malih plažica na kojima se može odmoriti, iako znakovlje upozorava da piknici nisu dobrodošli. Oni koji se odlučuju za ozbiljnije uživanje u kanjonu kupuju skuplju kartu koja uključuje i posebna odjela te pratnju vodiča. Takvo razgledavanje, koje može uključivati i body rafting, traje i po nekoliko sati i pokraj nas je, dok smo se bacakali, prošlo nekoliko takvih skupina posjetitelja, neki u neoprenskim odjelima, drugi u odjelima nalik na ribarske hlače.

Velebni susret vode i lave koji je rezultirao ovom prirodnom ljepotom dogodio se prije devet tisuća godina, a dramatični su stupovi u biti nastali brzim hlađenjem uzavrele lave, ali samo površinskim, dok se unutrašnjost hladila još desetljećima. Sama rijeka Alcantara koja je onda dodatno dubila kanjon i ‘rezala’ stupove dugačka je 52 kilometra, a najljepša je, kažu, upravo u kanjonu dugačkom oko 800 metara. Obični posjetitelji, nenaoružani posebnom opremom i vodičem obično se zadržavaju na udaljenosti od 50 metara od ulaza u kanjon. Udaljenosti veće od toga prolaze se u pratnji vodiča, barem u teoriji.

Kanjon Alcantara se dakle nalazi u blizini razvikane Taormine i susjednog Giardini Naxosa, koji je često cjenovno prihvatljivije odredište za one koji žele istraživati taj slavni i skupi grad. Nama je od Giardini Naxosa do kanjona trebalo oko 20 minuta automobilom. Do kanjona će vas bez problema dovesti navigacija, a na lokaciji dočekati nekoliko parkirališta. Veliko, kod ulaza u Botanički vrt, u trenutku našeg posjeta (početak lipnja) nije se naplaćivao, no parkiralište preko puta ceste, manje i javno, jest. Malo dalje niz cestu dolazi se do kućice gdje se mogu kupiti ulaznice za kanjon. Odrasli te djeca starija od tri godine osnovni ulaz u kanjon, stepenicama, plaćaju dva eura. Višesatne opcije koje uključuju opremu koštaju 30 eura po osobi. Do kanjona je moguće spustiti se i liftom, no to se dodatno naplaćuje.

Nakon kupnje ulaznica samo vas kratko spuštanje stepenicama dijeli od ove sicilijanske ljepote. Ako se mislite kupati svakako ponesite nešto za kupanje, no imajte na umu hladnoću vode. Razmišljajte potencijalno i o nekoj vrsti obuće za vodu. Ona, naravno, nije nužna, no dno rijeke je u kamenčićima, a stijene znaju biti skliske. Pri prelasku i ulasku u rijeku, pošto je njezin tok mjestimično jak, valja paziti na najmanju djecu. No, sve u svemu, na početku kanjona rijeka je plitka.

Iako u kanjonu, pri dnu stepenica kojima se spuštate do rijeke, postoji neki ugostiteljski objekt, on kada smo mi bili tamo nije radio. Ljudi je bilo, definitivno nismo bili jedini, no nije bilo ni neizdržljivo. Navodno su gužve ekstremne ljeti, pogotovo nedjeljom ili pak za blagdane. Općenito se dobrim periodom za posjetu smatraju primjerice rujan i listopad, dok je od studenoga pa do ožujka pristup kanjonu zabranjen. Što se tiče specifičnog vremena dolaska u danu, što ranije ujutro to bolje.