Posjetili smo hrvatski grad na sedam rijeka i uz onu najpoznatiju jahali konje. Gracija se brine o njih 9 i gostima pokazuje drukčije lice Knina

Kada se spomene Knin, većina će najprije pomisliti na njegovu monumentalnu tvrđavu, burnu povijest i položaj nekadašnjega kraljevskog grada. No dovoljno je spustiti se s kamenih zidina prema podnožju grada kako bi se pred vama otvorila sasvim drukčija slika. Knin je okružen zelenilom, planinama i vodom, a njegovim područjem protječe čak sedam rijeka. Među njima je i Krka, jedna od najpoznatijih i najljepših hrvatskih rijeka, koja svoj put prema moru započinje upravo u ovom kraju.

U Knin smo stigli nešto prije podne. Sunce je već bilo pregrijalo ulice i umjesto klasičnog obilaska gradskih znamenitosti, popeli smo se u sedla i krenuli na jahanje kraj rijeke, kroz prostrane livade i krajolik koji se je doimao kilometrima udaljenim od gradske vreve. Na tom smo izletu upoznali Graciju Požar, kostimografkinju koja je svoj život postupno vezala uz konje. Danas se brine o njih devet, organizira ture za posjetitelje, vodi školu jahanja i oko stare kninske štale okuplja djecu koja ovdje ne uče samo držati uzde. Uče brinuti o životinjama, razgovarati s ljudima, preuzimati odgovornost i zarađivati vlastiti džeparac.

Odmah pri dolasku na njeno imanje koje se nalazi svega par minuta vožnje od centra Knina bilo nam je jasno da ovdje ove prekrasne plemenite životinje nisu samo dio turističke ponude niti prizor pripremljen za goste koji će provesti nekoliko sati u prirodi. Oni su središte svakodnevice, razlog zbog kojeg se ustaje rano, zbog kojeg se planiraju dani, odgađaju putovanja i godišnji odmori provode uz košnju, spremanje sijena i popravke u štali.

Dok su nam se iz svojih boksova približavale znatiželjne glave, Gracija Požar svakoga je konja predstavila imenom, gotovo kao da nas upoznaje s članovima svoje velike obitelji. Svaki od njih ima vlastiti karakter, navike i mjesto u krdu. Neki su mirniji i strpljiviji, neki znatiželjniji, a mladi konji svojim ponašanjem ponekad iskušavaju živce starijih kobila. Gracija poznaje svaki njihov pokret, promjenu raspoloženja i pogled kojim konj upozorava da mu nešto odgovara ili da bi radije bio ostavljen na miru.

Nakon upoznavanja, pripreme opreme i prvih uputa došao je trenutak zbog kojeg smo i stigli. Popeli smo se u sedla i krenuli. U početku smo razmišljali o položaju nogu, držanju uzda i tome hoće li nas konj poslušati. No nakon nekoliko minuta početna napetost nestala je, a ritam konjskih koraka preuzeo je cijelo iskustvo.

Jahali smo kroz prirodu i stigli sve do rijeke Krke, uz čiju smo obalu na trenutak usporili. Jedan od konja tada se zaustavio, spustio glavu prema vodi i mirno se napio, kao da je to najprirodniji dio cijele ture. Baš taj trenutak naše je jahanje učinio posebnim. Nalazite se u sedlu, uz jednu od najljepših hrvatskih rijeka, dok ispod vas diše snažna i mirna životinja koja sama poznaje put. Bilo je to fantastično iskustvo i jedan od onih trenutaka u kojima potpuno zaboravite na vrijeme. Jahanje vas jednostavno prisili da budete prisutni. Ne možete istodobno gledati u mobitel, razmišljati o porukama ni planirati što ćete raditi za nekoliko sati. Morate pratiti životinju ispod sebe, slušati upute i promatrati put pred sobom.

Konji su dio Gracijina života mnogo dulje od turističkih tura koje danas organizira. U obitelji ih imaju približno 20 godina, dok se ona posljednje četiri godine ovom pričom bavi posebno intenzivno. Ljubav prema konjima dijeli i sa suprugom. Zapravo, konji su ih i spojili. „Suprug voli konje, tako smo se i upoznali. Onda je jedno vodilo prema drugome i priča se postupno širila“, govori nam Gracija.

Od nekoliko konja, zajedničkog interesa i obiteljskog hobija nastao je mali uzgoj, škola jahanja i turistička ponuda. Njihov pastuh nalazi se u Promini, odvojeno od kobila, dok u Kninu Gracija vodi svakodnevni dio posla. Tijekom posljednjih nekoliko godina uzgojili su i prodali nekoliko konja. No ne prodaju ih dok su sasvim mladi. Ostaju s njima približno do treće godine, kada su dovoljno odrasli da se s njima počne ozbiljnije raditi i kada već mogu pokazati svoj karakter i sposobnosti.

Troškovi su im, kako kaže, veliki, no ljudi to najčešće ne vide kada dođu na sat vremena jahanja. Konja treba hraniti tijekom cijele godine, bez obzira na sezonu i broj gostiju. Potrebni su veterinarski pregledi, uređivanje kopita, obrada zuba, oprema i svakodnevno održavanje prostora. Samo jedan veći veterinarski zahvat za više konja može dosegnuti iznos od nekoliko tisuća eura. Zbog toga Gracija ne skriva da turističke ture imaju važnu ulogu u održavanju cijele priče.

Turisti dolaze prema prethodnoj najavi, preko agencija, preporuka i različitih platformi za darivanje iskustava. Upravo je turizam dio priče koji omogućuje da se nastavi raditi i s lokalnim jahačima. Cijene rekreativnog jahanja za domaću djecu ne mogu pokriti stvarne troškove držanja konja, pa se prihod od turističkih tura vraća u hranu, održavanje i veterinarsku skrb.

„Lokalci su nam važni i djeca su velik dio svega ovoga, ali samo od njihovih članarina ne može se održavati cijeli sustav. Turizam nam pomaže napuniti zajednički budžet“, objašnjava. Ona pritom ne želi stvoriti dojam da novac od članarina odlazi na njezine privatne potrebe. Članovima otvoreno govori koliko što košta i zašto je određeni zahvat nužan.

Konji veći dio dana ne provode zatvoreni u boksovima. Na raspolaganju imaju približno pet do šest hektara prostora, uključujući travnate površine i šumu u koju se povlače kada ljetne temperature postanu previsoke. Gracija ih ujutro pušta na otvoreno, zatim ih prema potrebi dovodi u štalu, priprema za jahanje i ponovno vraća na pašnjak. „Kada je jako vruće, odu u šumu. Tamo imaju gustu hladovinu. Znaju se okupiti oko stabla, posložiti u krug i repovima jedni drugima tjerati muhe. Njima je tamo stvarno dobro“, opisuje nam.

Mogla bi ih, kaže, držati zatvorene veći dio dana, ali ne smatra da bi to za njih bilo dobro. Konji trebaju kretanje, društvo i mogućnost da sami biraju gdje će provoditi vrijeme. Starije kobile ponekad se odvoje od mlađih konja koji im svojim nestašlucima idu na živce. Kao i u svakoj zajednici, postoje savezništva, razmirice i jasna pravila. Promatranje krda jedan je od najljepših dijelova života s konjima, ali ono ujedno otkriva koliko se njihovo ponašanje razlikuje od romantične slike mirne životinje koja samo čeka da je netko osedla.

Okruženje u kojem konji žive nije u potpunosti izolirano od svakodnevnog života. U blizini prolaze vozila, ponekad se parkiraju kamioni, a čuju se i različiti strojevi. Na prvi pogled to možda ne zvuči kao savršena turistička kulisa, ali upravo je takvo okruženje pomoglo da konji postanu sigurniji i naviknutiji na neočekivane situacije. „Zna se dogoditi da se na ruti parkira šleper ili da netko radi strojem. Naši konji to pogledaju i nastave dalje. U nekim drugim uvjetima možda bi drukčije reagirali. Sve ima svoje prednosti“, govori Gracija.

Za nekoga tko prvi put sjeda u sedlo upravo je miran i pouzdan konj najvažniji dio iskustva. Konji vrlo brzo osjete nesigurnost jahača, ali oni koji su naviknuti na ljude, promet i različite zvukove lakše zadržavaju smirenost. I sami smo to osjetili tijekom jahanja. Čak i kada bismo se nesvjesno ukočili ili previše povukli uzde, konji nisu reagirali naglo. Čekali su jasniju uputu i slijedili Gracijina konja.

Gracijin profesionalni put prije konja izgledao je potpuno drukčije. Završila je kostimografiju na Tekstilno tehnološkom fakultetu, no život u Kninu nije bilo jednostavno uskladiti s takvom profesijom. Rad na filmu i televizijskim serijama uglavnom podrazumijeva dugotrajna snimanja, česte terene i stalnu prisutnost u Zagrebu. Za nekoga tko ima obitelj i živi nekoliko sati dalje to nije lako izvedivo. „Svaki film i gotovo svaka serija traže teren. Možete možda raditi na nekoj produkciji koja se snima u studiju, ali opet morate biti u Zagrebu. Ja ne živim tamo i ne mogu stalno odlaziti“, objašnjava.

U jednom je trenutku postalo jasno da će morati pronaći posao koji se može razvijati ondje gdje živi. Konji, koji su već bili dio obiteljske svakodnevice, nametnuli su se kao logičan, iako nimalo jednostavan izbor. Riječ je o poslu bez klasičnog radnog vremena. Konji ne znaju je li nedjelja, blagdan ili dan nakon povratka s putovanja. Treba ih nahraniti, pregledati i pustiti na otvoreno bez obzira na umor ili druge obveze.

Oko konja se s vremenom stvorila mala zajednica lokalne djece i mladih. Oni dolaze na rekreativno jahanje, ali njihov boravak ne završava silaskom iz sedla. Pomažu u štali, vode konje, promatraju kako se priprema oprema i uče prepoznati ponašanje životinje. Iskusniji među njima sudjeluju i u radu s turistima. Gracija ne bira pomoćnike isključivo prema godinama. Važnije joj je koliko su sigurni uz konje, znaju li pravilno reagirati i može li im vjerovati. „Tko zna raditi s konjem i za koga znam da mogu imati povjerenja, taj može pomoći. Nije mi presudno koliko netko ima godina“, govori.

Kada dođu turisti, djeca ne smiju samo šutjeti i gledati u pod. Gracija ih potiče da razgovaraju s gostima, objasne im što rade i postanu aktivan dio cijelog iskustva. „Kažem im da ne spuštaju glavu i samo vode konja. Trebaju razgovarati s ljudima. Svi dobro govore engleski i turisti ih vole“, kaže. Neki im gosti na kraju ostave napojnicu. Gracija inzistira na tome da taj novac ostane djeci. „To je njihova zarada. Možda nekome dvadeset eura ne izgleda puno, ali njima znači. Važno je da osjete da su nešto sami napravili i zaradili“, objašnjava. Takvo iskustvo djeci donosi mnogo više od džeparca. Uče odgovornost, komunikaciju, samopouzdanje i odnos prema životinji koja traži mirnoću i dosljednost. Uz konja nema mnogo prostora za pretvaranje. Ako ste nervozni, nestrpljivi ili grubi, životinja će to odmah osjetiti.

I sama štala u kojoj su konji smješteni izgleda kao građevina koja je tijekom vremena promijenila brojne vlasnike i namjene. Njezin je donji dio izgrađen od masivnog kamena, sa zidovima debelim gotovo pola metra, dok je gornji kat nadograđen opekom. Razlika je vidljiva već izvana. Prema pričama koje je Gracija čula od starijih stanovnika, u najstarijem dijelu štale nekada su se također držali konji. Moguće je da su bili povezani s razdobljem Vojne krajine, no taj dio povijesti tek treba detaljnije istražiti i potvrditi.

Na katu se najvjerojatnije čuvala slama i druga hrana, dok je prostor u jednom kasnijem razdoblju koristila poljoprivredna zadruga. U dijelu u kojem se danas sprema sijeno nekada su se držala goveda. Gracija nam prenosi i lokalnu priču o nekadašnjoj vlasnici imanja, ženi koja je navodno jahala u vremenu kada to u ovom kraju među ženama nije bilo uobičajeno. „Ovdje mi pričaju da je ona bila jedina žena koja je tada jahala i da je vjerojatno upravljala cijelim imanjem. Moram još razgovarati sa starijim ljudima i detaljnije istražiti tu priču“, kaže.

Osim turističkih tura i škole jahanja, Gracija želi razvijati i aktivnosti uz pomoć konja namijenjene djeci i osobama s teškoćama. Završila je dodatnu verificiranu edukaciju za rad u aktivnostima uz pomoć konja, a u Kninu je sudjelovala i u organizaciji stručnog skupa posvećenog hipoterapiji i terapijskom jahanju. Skup je okupio stručnjake i sudionike iz Hrvatske i drugih europskih zemalja. Gracija priznaje da nisu očekivali toliki interes. „Nitko se nije prihvaćao organizacije pa sam rekla da ćemo ga onda mi organizirati u Kninu. Na kraju su se priključili ljudi iz različitih zemalja i odaziv je bio mnogo veći nego što smo očekivali“, govori.

Za svoj su rad dobili i priznanje Šibensko kninske županije, što Gracija doživljava kao potvrdu da se aktivnosti uz pomoć konja sve više prepoznaju. U budućnosti bi stručni terapijski dio trebala preuzeti njezina kolegica, fizioterapeutkinja koja završava dodatnu edukaciju u Češkoj. Gracija bi se tada mogla više posvetiti školi jahanja, turizmu i organizaciji rada.