Mnogi su se prepirali treba li ova serija uopće postojati, ali meni je nova verzija klasika ušla u top 10 najdražih

Odmah na početku ću biti iskrena, bez nekakvog umišljenog pretjerivanja i seciranja nove verzije Bergmanove miniserije Prizori iz bračnog života (Scenes from a Marriage); prvi i osnovni razlog za gledanje ove serije bili su glavni glumci, Jessica Chastain i Oscar Isaac. Kada sam prije nekoliko godina naišla na informaciju da oboje glume u seriji, više mi od toga nije ni trebalo; uopće se nisam ni informirala o samoj radnji, to je bilo nešto što doista želim pogledati.

Znala sam jedino da gledam novu verziju serije, a čiju, to mi je ostalo maglovito sve do trenutka kad me prva epizoda dovoljno zaintrigirala da posegnem za alatima za pretraživanje interneta. Tako sam došla do Ingmara Bergmana i njegovih šest epizoda snimljenih 1973. za švedsku televiziju, s Liv Ullmann i Erlandom Josephsonom. Prema dostupnim informacijama Bergmanova je serija ostavila takav trag da joj se pripisuje skok u broju razvoda; ovo je informacija koja se uvijek pojavi kada se priča o seriji kao dokaz koliko je precizno pogodila živac. Kad sam pročitala tu anegdotu, vratila sam se novoj verziji s posve drugačijim očima.

Hagai Levi, autor serije, Bergmanovih šest epizoda sveo je na pet. Ono što je najupečatljivije jest njegov hrabri zahvat u području raspodjele uloga unutar braka. Kod Bergmana muž prilično hladnokrvno izlazi iz zajednice; kod Levija odlazak inicira Mira. Jessica glumi uspješnu menadžericu u tehnološkoj tvrtki koja putuje, zarađuje i živi na relaciji ured pa dom, dok Oscar kreira lik Jonathana, profesora filozofije koji je odrastao u ortodoksnoj židovskoj obitelji i brine se o kući, djetetu i obiteljskoj svakodnevici. Iznenadilo me koliko taj obrat i danas djeluje provokativno. Uvjereni smo da smo kao društvo daleko odmakli, a onda gledam scenu u kojoj majka odlazi od kćeri i hvatam samu sebe kako reagiram po obrascu za koji sam mislila da sam ga davno prerasla. Taj trenutak preispitivanja sebe za mene je najvrjedniji dio serije.

Ono zbog čega sam ostala do kraja ipak su glumci. Chastain i Isaac u privatnom su životu prijatelji još iz studentskih dana i ta se povijest osjeti u svakoj sceni: u načinu na koji jedno drugom upadaju u riječ, u tome kako se dodiruju i usred svađe, u brzini kojom prelaze iz nježnosti u okrutnost pa natrag. Jednako su dobri i pojedinačno. Chastain gradi Miru kao ženu koja i usred vlastitog sloma nastavlja izvoditi predstavu samodostatnosti, pa i povremena ukočenost njezine izvedbe djeluje kao dio lika. Isaac Jonathanu daje mekoću kakvu rijetko možemo vidjeti kod njega, ranjivost koja ostaje muževna i upravo je zato bolna.

Zanimljivo mi je bilo vidjeti da se svjetska kritika oko istoga uglavnom složila. Na Rotten Tomatoesu serija stoji na 83 posto kod kritike i na 81 posto kod publike, dok je ocjena na IMDb-u 8,0. Kod nagrada je ispalo malo neobično. Isaac je 2022. dobio nominaciju za Emmy u kategoriji glavnog glumca u limitiranoj seriji, a sam kipić otišao je drugamo; Chastain je te godine ostala izvan iste kategorije, što je izazvalo dovoljno glasno negodovanje da se o tome pisalo danima. Oboje su dobili nominacije za Zlatni globus.

Još dodatno moram priznati da je serija u pojedinim dionicama spora i na prvi pogled djeluje kao prazno odugovlačenje. Ipak, meni je ta sporost postala saveznik. Duge tišine, ponavljanja i hodanje ukrug funkcioniraju kao kontrast emotivnoj nabijenosti koju glumci nose, i tu doista mislim na glumce, a tek potom na napisane likove. Tekst im daje okvir, ali ono što gori na ekranu dolazi iz njihovih tijela, pogleda i pauza.

Levi većinu epizoda otvara kadrom u kojem Chastain ili Isaac hodaju prema setu pokraj snimateljske ekipe, pa je odmah jasno da su interijeri kuće u kojoj se gotovo sve odvija studijska konstrukcija. Zbog toga serija povremeno izgleda teatralno, gotovo kao snimka kazališne predstave, a meni je i to postalo dio užitka. Bergman je svoju verziju snimao s minimalnim budžetom u prostorima koji su podsjećali na pozornicu, pa Levijeva odluka djeluje kao naklon izvorniku.

Dijalozi su mjestimično preopširni i to je jedina stvar koju bih rado skratila. Ipak, riječ je o dramskoj seriji, formatu koji živi od razgovora i u kojem takva raspričanost pripada dogovoru što ga gledatelj sklapa unaprijed.

Onaj tko traži potpunu dosljednost u realnosti, taj neka gleda dokumentarce. Vratila sam se još jednom ovoj seriji i vjerujem da ću to vjerojatno opet učiniti; Chastain i Isaac su poput omiljenog kolača kojem vjerojatno nikada neću reći ne.