Stanovnici ovog hrvatskog otoka na groblje odlaze brodom: njihovi pokojni počivaju na susjednom nenaseljenom otočiću

Kada smo prvi put saznali za priču o Iloviku i Svetom Petru, dva susjedna otoka smještena u blizini Lošinja, odmah smo pomislili da je sam veliki Dante nekad boravio ili makar prolazio ovim putem pa saznao za poetičan odnos dvaju otoka te ga iskoristio u svojim knjigama. Naime, malo gdje na svijetu život i smrt tako su doslovno, a opet simbolično podijeljeni morem.

Sveti Petar izgleda kao što izgledaju mnogi kvarnerski otočići. Nenaseljen i tih, s ovcama koje bez nadzora lutaju padinama i starim kamenim zidovima uz koje se penje divlja vegetacija. Između njega i otoka Ilovika proteže se kanal širok tek 300 metara. Ipak, ako se pažljivije zaviri unutar tih zidova, postaje jasno da Sveti Petar nije pust onako kako se na prvi pogled čini. Generacije Ilovčana preplovile su taj kanal i onamo ostale zauvijek. Neobično, ali istinito, mještani Ilovika i dan danas na svoje posljednje počivalište odlaze brodom do spomenutog susjednog malog otočića. Njihovo groblje od pamtivijeka je smješteno na otoku Sveti Petar, kojeg još zovu i “Priko”, jer je točno s druge strane.

Sveti Petar površinom jedva dostiže jedan kilometar četvorni i nema stalnih stanovnika. Međutim, unutar kamenih zidina koje su tu od 11. stoljeća, u okrilju nekadašnjeg benediktinskog samostana, počivaju generacije Ilovčana. Ti zidovi stariji su od samog naselja na Iloviku, a kada su ih gradili, na susjednom otoku još nije bilo stalne zajednice. Benediktinci su podigli samostan na ostacima starije bizantske utvrde i Sveti Petar dugo je bio središte vjerskog i pomorskog života ovog dijela Kvarnera. Kada je opatija nestala, groblje je ostalo. Ostalo je “Priko” i tamo se nalazi i danas.

Ilovik se počeo naseljavati tek krajem 18. stoljeća, kada su na njega počeli dolaziti doseljenici iz Velog Lošinja. Obrađivali su zemlju, bavili se ribarstvom i ovčarstvom, a živjeli su u uvjetima koje danas teško možemo i zamisliti. U ono vrijeme i na misu su išli brodom na susjedni otok jer je tamo bila jedina crkva. Kada je na Iloviku konačno izgrađena nova župna crkva, ipak se odlučilo da groblje ostane na susjednom otoku.

Koji je točan razlog zbog kojeg je donesena takva odluka nije u potpunosti razjašnjen. Postoje objašnjenja koja ističu da je otok Sveti Petar stoljećima bio posvećena zemlja. Unutar zidova benediktinskog samostana ukopane su generacije, a takvo se tlo u katoličkoj tradiciji ne napušta olako. S druge strane, Ilovik je bio malen i svaki je pedalj zemlje bio dragocjen, a “Priko” je ionako bio njihov pa su ga nastavili koristiti.

Danas na Iloviku malo toga podsjeća na složenu povijest dvaju otoka. Otok nema automobila. Staze su pastirske, prtljaga se prevozi kariolama, a oleandri, lavanda i jasmin cvatu gotovo ispred svake kuće pa je dobio nadimak “otok cvijeća”. Otok je dostupan plovidbom katamaranom iz Rijeke za otprilike četiri sata ili brodom iz Malog Lošinja, a cijeli otok može se prehodati za manje od sat vremena.

U prošlom stoljeću Ilovik je zahvatio snažan emigracijski val. Procjenjuje se da danas u Sjedinjenim Američkim Državama, uglavnom u New Yorku, živi tri puta više Ilovčana nego na samom otoku. Crkva svetih Petra i Pavla nedavno je obnovljena novcem prikupljenim upravo ondje, u dijaspori.

Međutim, ljeto im je idealna prilika za povratak, barem privremeni. Stoga se nemojte začuditi ako ondje 28. i 29. lipnja zapnete u nesvakidašnju gužvu. Naime, mještani tada slave dane svojih svetaca zaštitnika, svetih Petra i Pavla. Tradicionalno se održavaju sveta misa i procesija tijekom koje se blagoslivljaju selo, polja i brodovi. Pali se i krijes, takozvana koleda, a sve uz veselu i zaraznu pjesmu te ples do jutra završava pučkom feštom pod nazivom Petrova.

Možda je upravo zato teško ne pomisliti na Dantea. Ne zbog književnosti, nego zato što se rijetko gdje može pronaći tako jasna granica između života i smrti, a da je pritom dijeli samo nekoliko minuta plovidbe. Dok se na Iloviku i dalje sade vrtovi, uređuju kuće i dočekuju ljeta, na Svetom Petru mirno se gomilaju stoljeća sjećanja. A između njih, kao i oduvijek, leži tek uski morski prolaz koji stanovnici ovih otoka prelaze tijekom cijelog života.