Na samo 40 kilometara od Zagreba otvoren je novi ranč na kojem možete maziti i hraniti životinje. Prava je mala seoska bajka

Često čujemo da su hrvatska sela sve pustija, a život kakav su poznavale generacije naših baka i djedova polako pada u zaborav. Djeca, nažalost, danas odrastaju okružena tehnologijom, a kontakt sa životinjama mnogima se svodi na ono što vide na televiziji, internetu ili tijekom povremenog posjeta zoološkom vrtu. Štoviše, brojni mališani kozu, magarca ili kravu prvi put izbliza vide tek na nekom izletu. Upravo s idejom da djeci, ali i odraslima pokaže koliko je priroda zanimljiva, obitelj Halapir u travnju ove godine otvorila je edukativni Ranč Navajo.

Nalazi se u Andraševcu kraj Oroslavja, u Krapinsko-zagorskoj županiji, na svega 40-ak kilometara od Zagreba. Okružen zelenim bregima, postao je hit mjesto na kojem možete upoznati domaće i egzotične životinje, naučiti nešto novo i provesti dan daleko od gradske vreve.

Iza čitave uspješne priče stoje supružnici Petra (37) i Mario (39) te njihova djeca Leona (14) i Luciano (10). Iako su ranč otvorili tek nedavno, neizmjerna ljubav prema životinjama u njihovoj obitelji traje puno dulje. A sve je, otkriva nam Petra, počelo upravo zbog kćeri. Leona je, naime, velik interes za njih pokazivala još od najranije dobi.

“Prvo smo nabavili mačku i psa, zatim zamorca, hrčka i druge manje ljubimce. S vremenom su došli i oni veći, a danas ih na imanju imamo između 40 i 50, domaćih i egzotičnih”, kaže naša sugovornica. Nakon 15-ak godina, tijekom kojih su u društvu životinja uživali uglavnom članovi obitelji i prijatelji, Halapiri su odlučili urediti ranč i otvoriti ga za posjetitelje.

Uz puno truda i ljubavi stvorili su zanimljiv edukativan prostor u kojem djeca mogu izbliza upoznati životinjski svijet. Obiteljska miljenica je kravica Bjelkica, a društvo joj prave konji, poniji, ovce, koze, magarci, zečevi, činčile, zamorci, afrički tvorovi, psi, mačke… Ondje žive i ljame, kornjače te papige: amazone, are i žakoi. No među svim stanovnicima Ranča Navajo najviše pozornosti privlače dva mini klokana vrste valabi.

“U Oroslavje su stigli iz Njemačke, s jedne velike farme u okolici Berlina. Sami smo išli po njih. Morali smo im osigurati poseban transport i smjestiti ih u obložene kaveze kako se tijekom vožnje ne bi ozlijedili. U početku su bili prilično divlji i nenaviknuti na ljude, no uz puno strpljenja i ljubavi uspjeli smo ih socijalizirati. Danas im posjetitelji mogu pružiti mrkvicu, a oni će ju bez problema uzeti iz ruke”, priča nam Petra.

Svaka životinja na ranču ima svoje ime, a evidenciju najbolje vodi kći Leona. “Ona svima zna čak i rođendane! Kad nam treba savjet, pitamo nju, prava je hodajuća enciklopedija. Velika joj je želja upisati srednju veterinarsku školu, a već sad ima iskustva na kojem bi joj pozavidjeli i mnogi odrasli. Pomagala je kad su se ždrijebile kobile i telile krave, odrasla je uz životinje i baš ih obožava”, ponosno kaže njezina mama.

U rad na imanju uključeni su svi članovi obitelji. Petra je po struci industrijska dizajnerica koja je nakon srednje škole upisala i studij socijalnog rada, dok suprug Mario vodi građevinsku tvrtku. Upravo su njegove vještine bile ključne za nastanak ranča. Sve je izradio sam, od štala i nastambi za životinje do klackalica, ljuljački, nadstrešnica… I sin Luciano voli životinje, no prava strast mu je gradnja. Već kosi travu, radi s tatom i odlično se razumije u građevinske strojeve.

Na ranču nema klasičnog radnog vremena. Dan počinje već oko šest sati, a briga o životinjicama traje od jutra do mraka. ”Krećemo s hranjenjem i čišćenjem, a ljeti posebno pazimo na to da svi imaju dovoljno svježe vode i hlada. Kad imamo mladunce, pogotovo one koje treba hraniti na bočicu, nema baš puno odmora. Tad smo uz njih i danju i noću”, govori Petra.

Upravo je neposredan kontakt sa životinjama ono što Ranč Navajo čini posebnim. Posjetitelji za dva eura mogu kupiti hranu za njih i naučiti koja vrsta što jede. Halapiri svaku grupu dočekaju u štali, izvade zeca, zamorca i tvora kako bi ih ljudi mogli pomaziti i držati u naručju. Kod njih se može i jahati konje, a najmlađima su na raspolaganju dječje i nogometno igralište. Roditelji za to vrijeme mogu sjesti, popiti piće i uživati u prirodi. Djeca su ondje sigurna, nema ceste ni prometa, a na ranču jednako uživaju i odrasli. Jednom kad upoznate Bjelkicu, nahranite klokana mrkvom ili u ruke primite pitomog tvora Krešu, lako je razumjeti i zašto.