Otok kod Dubrovnika godinama nitko nije htio kupiti, iako je cijena bila smiješna. Tome se čudio cijeli svijet

U neposrednoj blizini Dubrovnika, jednog od najpoznatijih, a po mnogima i najljepših gradova Mediterana, nalazi se otočić koji na prvi pogled ni po čemu nije poseban. Malen je, prekriven borovima i čempresima, okružen čistim morem… Slikovito, ali ništa što već nije viđeno. Ali otočić Daksa, najmanji u arhipelagu Elafiti, ispod te slikovite površine krije nevjerojatnu priču, kojoj su se čudili i najveći svjetski mediji.

Otočić Daksa nalazi se samo nekoliko stotina metara od Lapada, vidljiv je čim se iz dubrovačke luke Gruž krene prema otvorenom moru. Daksa je duga oko 500 metara, široka tek stotinjak metara i uzdiže se najviše 24 metra iznad mora. Od Lapada je dijeli prolaz širok oko 300 metara, a toliko je blizu dubrovačkoj obali da se s nje mogu razaznati krošnje, stijene i obrisi starih građevina. Danas je nenaseljena, ali nije uvijek bila pusta. Stoljećima je bila mjesto molitve, osame i susreta ljudi koji su na njoj tražili mir.

Već izdaleka izgleda prekrasno, kao pravi mediteranski biser. Zelenilo, mala luka, svjetionik… Daksa djeluje kao savršeno mjesto za bijeg od gužve, ali i kao nekretnina oko koje bi se otimali svjetski milijarderi. Međutim, Daksa je privatni otok, godinama se prodavala, ali kupaca nije bilo.

Otok je početkom 2000-tih navodno nuđen za šest milijuna dolara, da bi se 2013. ponovno pojavio na tržištu po cijeni od oko dva milijuna eura, zabilježio je tada Večernji. Za cijeli privatni otok nadomak jednog od najpoznatijih gradova na Mediteranu ta se svota činila gotovo nevjerojatnom. Vijest je obišla hrvatske, ali i brojne strane medije. O Daksi je pisao čak i britanski Daily Mail, koji ju je predstavio kao hrvatski „ukleti otok” koji nitko ne želi kupiti, a reportažu mu je posvetio i njemački Travelbook. Naravno, cijena nikad nije bila jedina stavka koja je odlučila sudbinu Dakse.

Vratimo se za početak u malo dalju prošlost. Prvi poznati vlasnik otoka bio je dubrovački vlastelin Sabo Getaldić, piše Hrvatska Enciklopedija. Oko 1281. godine dao je sagraditi franjevački samostan i crkvicu posvećenu svetoj Sabini. Franjevci su poslije izgradili još dvije crkvice, jednu posvećenu Gospi, a drugu Križu s Dakse. U vrijeme Francuza početkom 19. stoljeća samostan je razrušen, a njegovo je kamenje iskorišteno za podizanje utvrde. Otok je tijekom austrijske uprave kupio poljski knez Aleksandar Poninski, koji je obnovio dio samostana i crkvu te ondje osnovao knjižnicu s više od 400 knjiga i 200 rukopisa. Zbirka je propala tijekom Prvog svjetskog rata. Od svega toga, danas su većinom ostale samo ruševine.

Jedini obnovljeni objekt na otočiću je svjetionik, podignut u 19. stoljeću koji je i danas važan za brodove koji uplovljavaju prema Gružu. Dugo je i on dijelio sudbinu otoka, ali je 2022. napokon obnovljen i sve do danas je jedan od najprepoznatljivijih prizora otočića. Tom je obnovom barem jedan dio Dakse vraćen iz gotovo potpunog zaborava.

Ni obnovljena kamena pročelja ni svjetlo koje noću usmjerava brodove nisu mogla izbrisati ono što se na drugom dijelu otoka dogodilo u jesen 1944. godine. U listopadu 1944. godine partizanske su snage ušle u Dubrovnik. U danima koji su slijedili uhićene su stotine građana, među njima svećenici, profesori, odvjetnici, trgovci, novinari i gradski dužnosnici. Optuženi su za suradnju s okupacijskim i ustaškim vlastima.

Najmanje 53 muškarca odvedena su na Daksu i pogubljena bez zakonitog suđenja. Njihova su tijela pokopana u plitkim i neoznačenim grobnicama ili ostavljena na otoku, a obiteljima nije bilo dopušteno dostojno pokopati svoje bližnje. O Daksi se desetljećima govorilo tiho, gotovo isključivo unutar obitelji onih koji su ondje izgubili očeve, sinove i braću.

Iz te prisilne šutnje, neobilježenih grobova i noći u kojima su se preko mora navodno čuli pucnji nastale priče koje su se prenosile generacijama. One su govorile o neobičnim zvukovima koji noću dolaze s otoka, sjenama među čempresima i osjećaju nelagode koji obuzima posjetitelje čim zakorače na obalu.

Sustavno istraživanje grobnica započelo je tek desetljećima kasnije. Tijekom ekshumacija 2009. godine na Daksi su pronađeni posmrtni ostaci 53 osobe. Identitet njih 18 utvrđen je analizom i dostupnom dokumentacijom, dok su ostali nepoznati. Bio je to kraj dugog čekanja, ali ne i kraj priče o Daksi.

Zašto, naposljetku, nitko nije htio kupiti privatan otok na Jadranu? Najjednostavnije i medijski najprivlačnije objašnjenje glasi da nitko ne želi kupiti ukleti otok. Istina je, naravno, mnogo složenija. Daksa je zaštićena kao kulturni krajolik i upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Na njoj se nalaze ruševine vrijednih povijesnih građevina, sakralni ostaci, fortifikacije i mjesto masovne grobnice. Budući vlasnik ne bi mogao jednostavno porušiti stare građevine, izgraditi hotel i urediti plaže prema vlastitim željama.

Obnova bi zahtijevala suglasnost konzervatora, velika ulaganja i poštovanje memorijalne važnosti prostora. Otok nema infrastrukturu kakvu očekuju vlasnici luksuznih nekretnina, a godinama je postojalo i složeno suvlasništvo obitelji koje žive u Peruu.

Dva milijuna eura zato možda zvuče kao bagatela za privatni otok nadomak Dubrovnika. No cijena kupnje bila bi tek prvi i vjerojatno najmanji trošak. Grad Dubrovnik 2016. godine razmatrao je kupnju Dakse kako bi je zaštitio i pretvorio u otočni perivoj dostupan građanima, nalik zelenoj oazi na suprotnoj strani grada. Pregovori s vlasnicima nisu, koliko je javno poznato, završili kupoprodajom.