U talijanskim selima i danas možete čuti hrvatski jezik kakvim se govorilo prije 500 godina! Mještani ga zovu „na-našu”

Smještena uz jadransku obalu, u središnjem dijelu južne Italije, nalazi se gotovo anonimna regija Molise, koja vam može promaknuti u jednom treptaju. Malo je ljudi ikada čulo za nju, a još ju je manje posjetilo, što je, tvrde mnogi putni portali, potpuno nepravedno. Ova podcijenjena regija okružena je svojim puno poznatijim susjedima poput Lazia, Abruzza, Puglie i Campanie, a od velikih gradova poput Rima i Napulja udaljena je otprilike dva do tri sata vožnje. Ipak, današnji članak nije usmjeren na strogo predstavljanje samozatajne regije, nego više na otkrivanje hrvatske prošlosti.

U toj istoj regiji, kad se cesta od Termolija počne penjati prema Apeninima, talijanski jezik s ploča i natpisa polako nestaje. Umjesto njega, na ulazu u malo selo iznad naziva Acquaviva Collecroce stoji drugi natpis: Živavoda Kruč, ispisan jezikom koji pripada hrvatskoj jezičnoj baštini, ali se pet stoljeća razvijao u Italiji, daleko od suvremenoga hrvatskog standarda. Sami ga govornici jednostavno zovu na-našu u Kruču i Filiču, a na-našo u Mundimitru, što znači na našemu, kao da jeziku i ne treba ništa drugo osim zajednice kojoj pripada. Taj je jezik u ova brda stigao prije pet stoljeća i od tada gotovo nije prestajao živjeti u svakodnevnim razgovorima, molitvama i pjesmama.

Točan trenutak dolaska hrvatskih izbjeglica u Molise povjesničari nisu uspjeli utvrditi do posljednjeg detalja. Talijanski izvori iz toga doba doseljenike nazivaju Schiavoni, nazivom kojim su se u Italiji označavali Slaveni s istočne obale Jadrana, a njihovu prisutnost u Moliseu bilježe već početkom 16. stoljeća. Najraniji poznati zapis potječe iz 1508. godine, dok natpis u Palati svjedoči da su doseljenici iz Dalmacije ondje 1531. godine podigli crkvu. U pokrajini je tada nastalo petnaestak slavenskih naselja razasutih između rijeka Trigno i Biferno. Danas se jezik čuva samo u trima mjestima: Kruču, Mundimitru i Filiču.

Prema informacijama na Hrvatskoj enciklopediji, preci moliških Hrvata napustili su svoj kraj prije nego što je snažniji osmanski jezični utjecaj prodro u govore njihova zavičaja, pa se u njihovu govoru sačuvao iznimno malen broj turcizama, za razliku od brojnih hrvatskih govora u kojima su se pod osmanskim i širim balkanskim utjecajima udomaćile mnoge takve riječi. Zbog toga je moliškohrvatski vrijedan izvor za proučavanje starijih slojeva hrvatskih štokavsko-ikavskih govora, premda se tijekom pet stoljeća života u Italiji i sam znatno promijenio pod utjecajem talijanskoga i okolnih moliških govora. U rječnicima su zabilježene tisuće moliškohrvatskih riječi, a njegova štokavsko-ikavska osnova s jakim čakavskim primjesama pokazuje neočekivanu srodnost s govorima Sumartina na Braču, Sućurja na Hvaru i Račišća na Korčuli, mjesta osnovanih u približno isto doba kao i naselja u Moliseu.

Koliko je taj jezik danas doista živ, ovisi o tome u koje se selo zaputite. U Filiču ga govori tek nekoliko starijih stanovnika, dok se najbolje očuvao u Kruču i Mundimitru. I ondje, međutim, broj mladih govornika opada, a njegova je upotreba među djecom i tinejdžerima sve rjeđa. Pouzdani statistički podaci o broju aktivnih govornika ne postoje, no procjenjuje se da ih danas nema više od tisuću. Stariji, izdašniji izvori ponekad se pozivaju na nešto veće brojke, posebno kada uključuju iseljeničke zajednice izvan Molisea. Ta razlika u procjenama sama po sebi govori koliko je teško precizno izmjeriti nešto što se stoljećima prenosilo ponajprije usmeno, bez jedinstvene pisane norme.

Upravo je oslonjenost na usmenu predaju dugo bila i jedna od najvećih prijetnji opstanku jezika. Pisana tradicija počela se razvijati tijekom 19. stoljeća kada je pokrenut dvojezični časopis Naš jezik. Božidar Vidov objavio je  gramatiku i rječnik moliškohrvatskih govora.

Agostina Piccoli i Antonio Sammartino objavili su 2000. godine Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra, dok su iste godine Walter Breu i Giovanni Piccoli objavili rječnik govora Kruča. Jezik je danas uključen u kulturne i obrazovne programe, organiziraju se tečajevi za govornike i nastavnike, a dio natpisa u moliškohrvatskim mjestima ispisan je dvojezično. Svake jeseni Molizaiko okuplja zajednicu oko kulture, pjesme i jezika koji su, unatoč svemu, uspjeli preživjeti pet stoljeća izolacije u tuđem govornom moru.