Bračni par kupio je cijelo selo za cijenu jedne prosječne kuće u Hrvatskoj. Njihov plan je vratiti mu stanovnike i život
Bárcena de Bureba u sjevernoj Španjolskoj više je od 40 godina bila napuštena, a nizozemski par njezine 62 kuće želi pretvoriti u samodostatnu zajednicu

U posljednje vrijeme stanje s nekretninama izgleda kao da smo se vratili u neko daleko doba kada su samo oni najbogatiji mogli sebi priuštiti dom, a svi ostali mogli dobiti neki „kućerak“ na njihovu posjedu u kojem bi mogli privremeno obitavati. Prema dostupnoj analizi prosječna oglasna cijena kuće od oko 100 četvornih metara u Hrvatskoj iznosila bi oko 270.000 eura. Stoga kad naiđemo na članak u kojem piše da je netko kupio čak 62 kuće za svega 350.000 eura, prisiljeni smo zastati. Upravo je to učinio jedan nizozemski par koji je, umjesto uobičajenog stana ili kuće, odlučio uložiti u nešto mnogo veće i mnogo rizičnije: napušteno selo u sjevernoj Španjolskoj, s desetcima praznih kuća i bez ijednog stanovnika. Priča zvuči kao bajka, no iza nje stoji sasvim konkretan plan i, kako se pokazalo, iznos novca koji je gotovo jednak cijeni prosječne kuće u Hrvatskoj.
KUPILI CIJELO SELO ZA 350 000 EURA
Maaike Geurts i Tibor Strausz za oko 350.000 eura kupili su veći dio sela Bárcena de Bureba, uključujući 62 kuće. Do njega su došli preko agencije Aldeas Abandonadas Real, specijalizirane za prodaju napuštenih sela i drugih ruralnih nekretnina. Elvira Fafián, koja vodi agenciju, za Express.co.uk objasnila je da joj se par obratio jer su tražili upravo takvo mjesto, veliko, s puno kuća i zemlje, dovoljno daleko od velikih gradova.
Jedina, ali zato prilično velika kvaka bila je u stanje u kojem se selo nalazilo. Bárcena de Bureba bila je prazna više od četrdeset godina, a kuće su zatekli skoro kao ruševine: vandali su iz njih odnijeli sve što se moglo odnijeti, uključujući i prozorske okvire. U trenutku kupnje selo nije imalo ni struje ni tekuće vode. Unatoč tome, Maaike i Tibor odlučili su selo pretvoriti u ekološku zajednicu koja bi jednog dana trebala biti potpuno samodostatna. Zajedno sa svojim dvjema kćerima, Trisom i Rivom, provodili cijele dane u selu, gdje su počeli popravljati kuće te ugradili solarne panele i sustav za filtriranje vode iz obližnje rijeke. Njihov stalni dom u to je vrijeme i dalje ostao u Amsterdamu, jer selo još nije bilo spremno za trajni život.
KASNIJE SE UKLJUČILE I DRUGE OBITELJI
Projekt se, prema riječima para, u međuvremenu proširio i na druge obitelji. Maaike je za El Periódico de España rekla da su se u Amsterdamu sastali s četiri obitelji zainteresirane za preseljenje. Iza cijelog pothvata stoji ideja veća od same obnove starih kuća. Maaike i Tibor objasnili su da žele nadahnuti ljude i ponuditi rješenje za problem iscrpljenog tla jer osiromašeno tlo s manje organske tvari i organskog ugljika zadržava manje vode, što pridonosi suši. Bárcena de Bureba za njih bi trebala postati dokaz da se taj ciklus može zaustaviti, barem na jednom malom, konkretnom mjestu.
Jedan detalj sela posebno privlači pažnju budućih novih stanovnika: romanička crkva, koja je danas napola u ruševinama, ali dovoljno vrijedna da su se za njezinu obnovu zainteresirali mnogi u Nizozemskoj. Maaike je rekla da ne zna hoće li obnova biti izvediva, no da bi crkva, koja je u vlasništvu Nadbiskupije Burgos, jednog dana mogla postati centar za mlade ili starije ljude, dakle prostor zajednice, a ne samo sakralno zdanje bez funkcije.
ZBOG ISELJAVANJA SVE VIŠE OVAKVIH SELA
Bárcena de Bureba pritom nije jedinstven slučaj na španjolskom tržištu. Agencija Aldeas Abandonadas u trenutku izvještavanja u svojoj je ponudi imala još četrdesetak sela i zaselaka diljem zemlje, dobrim dijelom smještenih u Galiciji, gdje je iseljavanje iz ruralnih krajeva godinama otvaralo prostor upravo ovakvim, pomalo nesvakidašnjim kupnjama.
Za Maaike i Tibora put od napuštenog sela do žive zajednice očito je dugotrajan proces koji uključuje popravke kuća, dovođenje vode, organizaciju uzgoja hrane i, iznad svega, strpljenje. Međutim, primjer para koji je za cijenu jedne prosječne hrvatske kuće kupio šezdesetak kuća, pa makar i napuštenih, ostaje jedan od onih rijetkih podsjetnika da nekretnine ne moraju uvijek značiti isto, ni po cijeni ni po razmjeru onoga što se za taj novac dobije.








