U Bosni i Hercegovini smo pronašli strogo čuvanu prašumu u koju se ulazi samo uz dopuštenje! U njoj rastu ogromna stabla

Dolina Sutjeske ujutro dugo ostaje pod maglom. Na padinama Maglića ona se zadržava među krošnjama iz kojih mjestimice izranjaju samo vrhovi jela i smreka. Nekoliko desetaka metara dublje u šumi gubi se pogled na planinu, cestu i otvoreni horizont, a stabla se nižu toliko gusto da se u magli lako izgubi osjećaj smjera. Perućica odavno nosi reputaciju šume u kojoj čovjek vrlo brzo može izgubiti orijentaciju, dovoljno velike, strme i guste da ga doslovno sakrije od ostatka svijeta. Na više od 1400 hektara stabla rastu, padaju i raspadaju se bez uređenih prolaza kakve očekujemo u običnoj šumi, a dijelovi rezervata toliko su gusti da se kroz njih skoro ne može ni proći. Perućica je zbog toga istodobno fascinantna i pomalo prijeteća.

Riječ je o jednoj od najočuvanijih prašumskih cjelina u ovom dijelu Europe. Perućica je desetljećima poznata po visokim stablima, nepristupačnosti i činjenici da je velik dio njezina prostora ostao izvan intenzivnog gospodarenja šumama. Veliko međunarodno istraživanje objavljeno 2024. u časopisu Frontiers in Forests and Global Change omogućilo je da se njezina posebnost napokon izrazi i konkretnim brojkama. Znanstvenici su Perućicu analizirali zajedno s drugim očuvanim dinarskim prašumama i dobili podatke koji pokazuju koliko su šume takve starosti i strukture danas rijetke u Europi.

Starost dominantnih stabala određivali su uzimanjem uzoraka iz debla i brojanjem godova. U Perućici su zabilježili bijelu jelu staru 487 godina, smreku stariju od 454 godine i bukvu stariju od 479 godina. Autori procjenjuju da najstarija dominantna stabla Perućice vjerojatno imaju više od 500 godina. Još je upečatljiviji podatak da su na samo jednom hektaru istraživačke plohe pronašli čak jedanaest stabala starijih od četiri stoljeća. Višestoljetna stabla ovdje nisu rijetki preživjeli primjerci, nego dio svakodnevne slike šume.

Njihove dimenzije jednako su impresivne. Prosječan promjer deset najvećih stabala po hektaru iznosio je oko 117 centimetara, a na istoj je površini zabilježeno oko četrnaest stabala čiji promjer prelazi jedan metar. Prosječna visina pet najviših stabala na istraživanim plohama bila je oko 47 metara. Perućica je desetljećima poznata i po divovskim smrekama, a UNESCO-ova dokumentacija za kandidaturu spominje starije mjerenje primjerka visokog 63 metra.

Osim toga, znanstvenici su izmjerili oko 994 kubična metra živoga drveta po hektaru te još 411 kubičnih metara mrtvoga drveta. U tu drugu brojku ulaze srušena debla, odumrla stabla i drugi drveni ostaci koji se u gospodarenim šumama uglavnom uklanjaju. U prašumi ostaju ondje gdje su pali, ponekad desetljećima, i postaju stanište gljiva, kukaca i drugih organizama, dok se njihovim raspadanjem hranjive tvari vraćaju u tlo.

Tolika količina biomase važna je i zbog sposobnosti starih šuma da zadržavaju ugljik. Istraživanje iz 2024. procijenilo je za Perućicu oko 461 tonu ugljika po hektaru, računajući nadzemne i podzemne zalihe prema metodologiji studije. Perućica je zato posebno vrijedna znanstvenicima: omogućuje im da proučavaju koliko biomase i ugljika može akumulirati europska šuma kada se desetljećima razvija bez intenzivnog ljudskog utjecaja.

U njezinoj unutrašnjosti krije se još jedan prizor koji odgovara razmjerima šume. Skakavac pada niz liticu visoku oko 75 metara, a uprava Nacionalnog parka navodi da se u proljeće, kada se zbog topljenja snijega količina vode znatno poveća, slap obrušava tolikom snagom da pri dnu stvara snažnu turbulenciju, vodenu maglicu i strujanje zraka, zbog čega mu je gotovo nemoguće prići. Slap se nalazi izvan redovne posjetiteljske staze, baš kao što ni sama Perućica nije prostor kojim se slobodno luta. Rezervat uživa najviši stupanj zaštite, pa je ulazak moguć uz prethodnu najavu, odobrenje i pratnju ovlaštenog osoblja Nacionalnog parka Sutjeska.