Nekada su ovdje odmarali biskupi, a 1980-ih se plesalo u disku! Danas se u zdanju starom gotovo 500 godina nalazi hotel

Jedno zdanje već stoljećima stoji na blagoj uzvisini iznad Puntarske drage na Krku, nekoliko koraka od mora i današnje marine. Pomalo nalikuje starijoj gospođi koja godine nosi lako i o sebi ne govori više nego što mora. Onome tko joj posveti malo više pozornosti otkrit će čitavu riznicu priča, a pred ostalima će ostati tiha i samozatajna. Danas je to Hotel Kanajt, no njegova se duga prošlost iza toplo ružičaste fasade jedva naslućuje.

Crveni krov i pravilni lukovi uz terase proviruju između maslina i čempresa koji su se oko zgrade toliko rasprostranili da su postali dio njezina identiteta. Jedna joj je strana okrenuta prema Marini Punat i šumi jarbola, druga prema vrtu i bazenu. Sve izgleda ležerno i mediteranski, kao da je zdanje upravo za ovakav život i sagrađeno. Samo što je put do današnjeg hotela bio mnogo dulji i neobičniji. Hotel je, zapravo, tek posljednja od njegovih brojnih uloga.

Priča samog mjesta seže još do rimskog doba, a jedan od najzanimljivijih tragova skriva se nekoliko koraka iza hotela. Ondje se nalaze ostaci crkve sv. Petra i neobične građevine koja se slikovito opisuje kao „crkva babuška“. Poput lutke koja u sebi skriva drugu, pa ona još jednu, na istom su mjestu tijekom stoljeća jedna unutar druge nastale čak tri crkve. Već samo taj prizor dovoljno govori koliko se različitih slojeva prošlosti krije na prostoru koji danas pripada hotelu.

Zdanje kakvo danas poznajemo počelo je dobivati oblik početkom 16. stoljeća, kada je imanje pripalo krčkim biskupima. Godine 1528. ondje je dovršen njihov stambeni i gospodarski kompleks, poslije preuređen u ljetnikovac. Kanajt zato nije nastao kao raskošno zdanje za dokolicu. Život se ovdje dugo vrtio oko zemlje, maslina i velikog imanja, a tek su se s vremenom mijenjali ljudi i razlozi zbog kojih su dolazili.

Neki su stanovnici ostavili i priče koje su preživjele puno dulje od njih. Jedno su vrijeme u Kanajtu živjele redovnice franjevačkog Trećeg reda iz Maribora, a uz krčkog biskupa Baltazara Nosadinija vezala se mnogo neobičnija predaja. Ploča s njegovim grbom među stanovnicima se počela povezivati s njegovim grobom, pa se pričalo da biskup noću luta među kamenim zidovima i plaši prolaznike. Današnji gosti teško će ga sresti na putu prema wellnessu, ali upravo takve sitne priče starom zdanju daju karakter koji se ne može naknadno izmisliti.

Masline taj stari i novi Kanajt povezuju mnogo konkretnije. Nekada su bile dio gospodarstva, dok su danas dio hotelskog vrta i hlada oko terasa i bazena. Uz hotel je postavljen i stari toš, odnosno mlin kao svakodnevni podsjetnik na nekadašnja vremena. Tradicija pritom nije ostala samo zanimljiv detalj iz prošlosti. Hotel i danas organizira program posvećen maslinama: goste vodi u šetnju kroz obližnje maslinike, upoznaje ih s lokalnim sortama i načinom berbe, a tijekom listopada, dok uljara radi, mogu vidjeti i kako od ubranog ploda nastaje ulje te ga na kraju kušati.

Upravo takve poveznice možda najbolje objašnjavaju Kanajt. Staro zdanje nije pretvoreno u muzej, ali isto tako njegova prošlost nije ni izbrisana kako bi napravila mjesta hotelu. Ona je ostala oko njega: u maslinama, kamenu, crkvi iza zgrade i starom mlinu, dok se život unutra potpuno prilagodio današnjem gostu.

Hotelska priča zapravo je prilično mlada u usporedbi sa svime što joj je prethodilo. Između dva velika rata današnji hotel je u jednom trenutku postao i škola za domaćice. Potom je zgrada od 1956. služila kao odmaralište Trgovačke komore iz Makedonije, Marina Punat kupila ju je 1982., a nekoliko godina poslije u njoj je uređen restoran. Zanimljivo je da je tijekom 1980-ih u Kanajtu jedno vrijeme djelovao i disko, a prostor je tijekom 1980-ih i početkom 1990-ih korišten i kao Skipper’s Club, za tada rastući trend jedrenja krstaša u Jugoslaviji i susjednim zemljama odakle je dolazila većina gostiju. Hotel kakav danas poznajemo otvoren je u svibnju 1998. godine, čime je ovo zdanje započelo još jedan život.

Promjene su se potom nizale mnogo brže nego u prethodnim stoljećima. Kanajt je obnavljan i prilagođavan suvremenom hotelijerstvu, dobio je četiri zvjezdice, wellness, a nekadašnje tenisko igralište zamijenio je veliki grijani vanjski bazen. Povijest se pritom nije pokušavala teatralno rekonstruirati. Sobe su svijetle i suvremene, s pogledima prema zelenilu ili marini, dok se starost zdanja otkriva diskretnije, kroz njegove proporcije, kamen i detalje koji su preživjeli pregradnje.

Današnji Kanajt ima 22 sobe i četiri suitea, wellness s četiri saune, jacuzzijem, grijanim klupama i prostorom za odmor te vanjski grijani bazen koji se koristi tijekom toplijeg dijela godine. Hotel je udaljen stotinjak metara od mora i neposredno povezan s Marinom Punat, pa njegovu svakodnevicu danas određuju brodovi jednako snažno kao nekada maslinici i zemljište.

Marina pred prozorima daje mu i drukčiji ritam od klasičnog otočnog hotela uz plažu. Jarboli i jedrilice stalno su u vidokrugu, a gosti Kanajta velikim su dijelom nautičari, ljudi koji vole prirodu i aktivan odmor. Hotel se zato ne zatvara s posljednjim ljetnim gostima. Radi svih 365 dana u godini, što potpuno mijenja njegov karakter. Ljeti se život prirodno seli prema bazenu, terasama i moru, dok hladniji mjeseci više pripadaju wellnessu, šetnjama i mirnijoj marini.

Međutim, već smo ranije napomenuli da se Kanajt ne iscrpljuje u onome što gostu nudi danas. Često nam se dogodi da na putovanjima manično obilazimo znamenitosti, hodamo kilometrima od jedne crkve do druge, ulazimo u palače, tražimo ostatke starih naselja i pokušavamo uhvatiti što više priča u jednom danu. Ovdje su one neobično zgusnute na jednom mjestu, u hotelu i oko samog hotela. Nekoliko koraka dovoljno je da se iz jednog stoljeća prijeđe u drugo, a obilje priča je toliko da ih je teško uhvatiti u samo jednom posjetu.

Možda je upravo u tome posebnost Kanajta. Putovanja uglavnom podrazumijevaju jasnu podjelu između mjesta na kojem boravimo i mjesta koja odlazimo razgledavati, između hotela i baštine, sadašnjosti i prošlosti. Ovdje se te granice neprimjetno brišu. Prostor u kojem danas spavamo, doručkujemo ili sjedimo na terasi nije samo polazište za obilazak otoka, nego dio iste priče koju smo došli upoznati.