Ovaj golemi hotel na hrvatskoj obali nikada nije primio nijednog turista! Kroz njega su prošle tisuće ljudi, ali ne zbog odmora

Ako su nam filmovi usadili neku sliku putovanja preko Atlantika početkom 20. stoljeća, onda je to vjerojatno Titanic: mahanje s palube, ples u trećoj klasi i Leonardo DiCaprio zbog kojega čak i višednevno putovanje parobrodom izgleda kao sasvim dobra ideja. Ipak, stvarni odlazak stotina tisuća Europljana prema „obećanoj zemlji” bio je mnogo manje romantičan. Iza njega je stajao precizno organiziran sustav državnih koncesija, prodaje karata, željezničkih veza, konzularnih kontrola, liječničkih pregleda, dezinfekcije i karantene.

Rijeka je početkom 20. stoljeća postala jedno od važnih mjesta tog sustava. Krajem 1903. britanski Cunard Line uspostavio je izravnu putničku liniju između Rijeke i New Yorka. Kako piše Jasna Rotim Malvić u radu objavljenom u časopisu Acta Medico-Historica Adriatica, ugarske su vlasti koncesijom nastojale kontrolirati iseljavanje i što veći dio putničkog prometa usmjeriti preko riječke luke. Već sljedeće godine na Cunardove se brodove u Rijeci ukrcalo više od 31 tisuće putnika, a do 1914. preko riječke luke prema Americi otišlo je više od 300 tisuća iseljenika.

Grad se s takvim priljevom ljudi teško nosio. U listopadu 1904. u Rijeci je istodobno boravilo oko tri tisuće iseljenika, pa je gradonačelnik Francesco Vio od Ministarstva unutarnjih poslova tražio hitne mjere. Rotim Malvić, pozivajući se na tadašnji riječki dnevnik La Bilancia, navodi da je kao jedno od privremenih rješenja predlagao čak smještaj ljudi u državnim vagonima na kolodvoru. Problem nije bio samo nedostatak kreveta. Građani su strahovali od mogućih epidemija, osobito kolere, a vlasti su pokušavale pronaći način da velik broj ljudi drže pod zdravstvenim i administrativnim nadzorom.

Ministarstvo je zato 1904. raspisalo natječaj za izgradnju posebnog iseljeničkog hotela. Uvjeti su bili vrlo precizni: zgrada je trebala stajati blizu luke i željezničke pruge, imati mjesta za najmanje 1 500 ljudi, odvojene prostorije za muškarce i žene, brojne spavaonice i obiteljske sobe, ambulante, policijske prostorije i mjesto za kontrolu dokumenata. Na natječaj se, međutim, nitko nije javio.

Država je zatim odlučila graditi sama. Odabrano je zemljište između tadašnje ulice Via Volosca i željezničke pruge, a projekt je naručen u Budimpešti. Prema podacima koje donosi Rotim Malvić, gradnja je počela 1906., a autor projekta bio je Szilárd Zielinski, inženjer poznat po primjeni armiranog betona koji je iskustvo stjecao i u uredu Gustava Eiffela. Riječka je zgrada tako postala jedan od ranih primjera armiranobetonske gradnje na ovom području.

Hotel Emigranti bio je dug oko 160 metara i funkcionirao je gotovo kao malo naselje. U suterenu su bile čekaonica, kupaonice, prostorije za liječničke preglede i dezinfekciju, garderoba i karantena. U prizemlju su se nalazile velike dvorane za putnike, ured za karte, liječnička ordinacija, blagovaonica od 650 četvornih metara, trgovine, pošta i brijačnica. Na višim katovima bile su velike i manje spavaonice te sobe za obitelji. Iznad blagovaonice nalazila se terasa na kojoj su se djeca mogla igrati, a odrasli šetati.

Podaci o kapacitetu nisu posve usklađeni. U radu Jasne Rotim Malvić na jednom se mjestu spominje 500 kreveta i mogućnost boravka oko 2 000 ljudi, dok se drugdje navodi kapacitet od približno 2 500 iseljenika. Uporabnu dozvolu zgrada je dobila 14. veljače 1908., a putnike je primala sve do kolovoza 1914., kada je zbog početka Prvog svjetskog rata prekinuta linija između Rijeke i New Yorka.

S riječkim iseljavanjem povezan je i Fiorello La Guardia, budući gradonačelnik New Yorka, koji je od 1904. do 1906. radio u američkoj konzularnoj agenciji u Rijeci i sudjelovao u organizaciji pregleda putnika. Hotel je poslije posjetio i Booker T. Washington. U knjizi The Man Farthest Down, objavljenoj 1912. godine, zapisao je da mu je upravo ta golema zgrada za iseljenike bila najzanimljivija stvar koju je vidio u Rijeci.

Nakon prestanka iseljeničkog prometa zgrada je mijenjala namjene. U Prvom svjetskom ratu služila je kao pomoćna bolnica, poslije kao sajamski prostor i vojarna, a od 1953. u nju se uselila Tvornica ambalaže, iz koje je nastao Metalografički kombinat. Hotel Emigranti i danas stoji u Ulici Milutina Barača. Zaštićen je kao kulturno dobro, ali velik dio zgrade godinama je u lošem stanju. Golemi kompleks sagrađen za ljude koji su u Rijeci čekali brod za Ameriku tako je preživio iseljeničke valove, ratove, vojarnu i tvornicu, ali možda ne i trenutnu hrvatsku stvarnost.