Miniserija od osam epizoda bila je jedan od većih Netflixovih hitova u Hrvatskoj: gledatelja uvlači u vrlo neugodnu igru

Mislim da već svi znamo da dobar naslov može sam po sebi definirati neko djelo, seriju, film, učiniti ga uspješnim ili pak totalnim promašajem. Zvijer u meni ili u originalnom nazivu “The Beast in Me”, bar što se mene tiče, odradio je većinu posla da me privuče da pogledam istoimenu seriju. Vrlo brzo se ispostavilo da će serija biti potpuni hit u Hrvatskoj, a tako se dogodilo i u ostatku svijeta. I ova Netflixova uspješnica sada je dobila i konkretnu potvrdu struke s 9 nominacija za Emmyja, uključujući i nominacije za glavnu mušku i žensku ulogu.

Stoga bi bila doista šteta da se ne osvrnem na nju, iako je imala veliku gledanost u Hrvatskoj, možda ipak postoji netko kome će dobro sjesti ove jeseni. Naime, radi se o miniseriji od svega 8 epizoda. Serija prati Aggie Wiggs (Claire Danes), poznatu spisateljicu koja se nakon smrti malog sina povukla iz javnosti i više ne uspijeva pisati. Stvari se mijenjaju kada se u susjedstvo doseli bogati i moćni poduzetnik Nile Jarvis (Matthew Rhys), čovjek koji je svojedobno bio glavni osumnjičenik za nestanak svoje supruge.

Aggie postaje istodobno zgrožena njime i opsjednuta njegovom pričom te odlučuje istražiti što se doista dogodilo, čak razmišljajući o knjizi o njemu. Između njih se postupno razvija vrlo čudna igra mačke i miša u kojoj se stalno mijenja pitanje tko zapravo proučava koga i koliko je Nile opasan.

Dakle, nije klasični „whodunit“, nego se više radi o psihološkom trileru o dvoje vrlo oštećenih i inteligentnih ljudi koji postaju fascinirani jedno drugim, uz misterij njegove nestale žene, koji potiče razvitak priče.

„The Beast in Me“ u početku jako dobro funkcionira jer stvara osjećaj nelagode i neizvjesnosti. Matthew Rhys je izvrstan, istodobno šarmantan i jeziv, a Claire Danes dosta dobro nosi Aggienu opsesivnost i nervozu, iako ponekad „preglumljuje“ neke scene. Moje mišljenje je da se problem ipak više krije u scenariju. Serija uporno pokušava graditi paralelu između Aggie i Nilea, kao da su dvoje ljudi koji jedno u drugome prepoznaju vlastitu mračnu stranu, ali ta veza nije uvijek dovoljno uvjerljiva. Nile čini ekstremne stvari bez ikakvog smislenog objašnjenja, dok se Aggiena „zvijer“ uglavnom svodi na opsesiju, manipulaciju i osjećaj krivnje, pa ih serija povremeno nasilno stavlja na istu psihološku razinu.

Unatoč svemu tome serija ima sposobnost zadržati vas pred ekranom i ostaviti vas gladnima da što prije saznate što je u sljedećoj epizodi. Međutim, kako se serija razvija, pojavljuju se određeni problemi koji je od potencijalno genijalne serije pretvaraju u još jednu viđenu priču. Najveći problem nastaje kada se početna neizvjesnost počne raspetljavati.

Ono što je u početku djelovalo kao psihološki triler u kojem ne znaš tko koga proučava i koliko je Nile doista opasan, postupno se pretvara u mnogo konvencionalniju priču o ubojstvima, prikrivanju, FBI-u i moćnoj obitelji. Serija pritom jako želi ostaviti dojam ozbiljnog i dubokog televizijskog djela, kroz teme traume, krivnje, moći i „zvijeri u nama“, ali povremeno se osjeti da scenarij tu dubinu više površno naglašava nego što je stvarno razvija.

Zanimljivo je pritom da su i strani kritičari prilično podijeljeni upravo oko onoga što je i meni predstavljalo problem. Guardian joj je dao maksimalnih pet zvjezdica i posebno pohvalio psihološko nadigravanje glavnih likova, dok su The Hollywood Reporter, IndieWire i New Yorker bili znatno rezerviraniji prema scenariju i njegovoj potrebi da priču neprestano predstavlja složenijom nego što ona u konačnici jest. Devet nominacija za Emmyja zato možda najbolje pokazuje gdje je serija najjača: u glumi, atmosferi i izvedbi, čak i onda kada sama priča ne uspijeva pratiti razinu koju je postavila u početku.

Sve to ipak ne znači da “The Beast in Me” ne vrijedi pogledati. Naprotiv, riječ je o vrlo pristojnom izboru za nekoga tko traži kratku, mračnu i dovoljno napetu seriju koju može završiti u nekoliko večeri, samo možda ne treba očekivati remek-djelo kakvim su je neki pokušali predstaviti. Meni je na kraju ostao dojam serije koja ima odlične sastojke, ali ih nije uspjela potpuno povezati u jednako dobru cjelinu. Naslov je obećavao nešto mračnije i dublje, a upravo je taj osjećaj neispunjenog obećanja vjerojatno ono što me nakon posljednje epizode najviše kopkalo.