Splićanin Pjero već dvije godine živi u jednoj od najsretnijih zemalja svijeta: “Ovdje sve funkcionira i nema nepotrebnog stresa”

Danska. Europska država u kojoj se miješaju hygge, tmurni oblaci te povjerenje u sustav i društvo do mjere da se bebe u kolicima ostavljaju na cesti ispred dućana bez nadzora. Zahvaljujući svojim posebitostima ta je država stekla svjetsku slavu, a kako je točno živjeti u njoj i koje su razlike u odnosu na našu, hrvatsku svakodnevicu odlučili smo provjeriti iz prve ruke, od čovjeka koji ih je odlučio iskušati na svojoj vlastitoj koži. Njegovo je ime Pjero Kargotić, ima 25 godina i živi u Kopenhagenu.

Pjero je završio preddiplomski studij novinarstva, a odnedavno je u njegovim rukama i diploma medija i komunikacije iz Kopenhagena. Bavi se društvenim mrežama, kreiranjem sadržaja i plesom, obožava i putovanja, a nedavno je u njegov život stigao i pas Vanda. U Dansku se preselio u ljeto 2024. godine.

“Želio sam promijeniti ritam života i isprobati nešto potpuno drugačije od onoga na što sam navikao u Hrvatskoj. Privukla me ideja o uređenoj državi, stabilnosti i kulturi, a vuklo me i putovanje”, kaže Pjero. No, zašto baš Kopenhagen? Kopenhagen mu je, kaže, od početka djelovao kao mjesto gdje se može živjeti mirno, ali moderno, dovoljno velik da te inspirira, a dovoljno opušten da se ne osjećaš izgubljen. “Htio sam sebi dati priliku da vidim kako izgleda život u takvom okruženju i pokazalo se da je to bila odlična odluka”, kaže danas.

Prvi mjeseci u Danskoj bili su, prisjeća se, mješavina uzbuđenja i laganog kulturnog šoka. “Sve mi je bilo novo, od jezika koji zvuči kao da ga ljudi govore s krumpirom u grlu, do ritma života koji je puno mirniji i organiziraniji nego kod nas. Najviše me iznenadilo koliko su Danci rezervirani na početku. Nisu hladni, samo trebaju vremena da te puste u svoj krug. Kad to naprave, onda si ‘unutra’”, kaže Pjero.

U početku mu je bilo čudno i to što se sve radi po pravilima. “Nema improvizacije, nema ‘ma riješit ćemo usput’. Ali baš ta struktura mi je pomogla da se brzo snađem, znaš točno što te čeka, sve funkcionira i nema nepotrebnog stresa”, govori. Jedan od šokova bilo je i vrijeme. “Kiša, vjetar, pa sunce, pa opet oblaci. Ali navikneš se, bar je meni bilo lako nakon Zagreba preselit gore. A i zime su se ublažile, rekao bih da nije neka razlika između Zagreba i Kopenhagena. Možda je zbog vjetra gore malo teže”, pojašnjava.

Iako su ti prvi mjeseci bili period prilagodbe, Pjero kaže kako je imao osjećaj da je napravio nešto dobro za sebe. Bilo je izazovno, ali i jako zabavno, dodaje, a uostalom voli promjene i izlaziti iz zone komfora.

Sada, nakon što je tamo proveo više vremena, jasno može uočiti razlike između Hrvatske i Danske. One su brojne i najvidljivije u svakodnevnom životu i mentalitetu. “U Hrvatskoj je sve nekako toplije, spontanije i emotivnije, ljudi se brzo povežu, lako započnu razgovor, brže se dogovoriš za kavu. U Danskoj je suprotno: sve je jako organizirano, pravila se poštuju i sustav funkcionira bez iznimki. Ljudi su rezerviraniji, ali ne i hladni. Svi su jako pristojni, žele pomoć, imaju povjerenja u institucije i u druge oko sebe. Pa sama činjenica da ostavljaju bebe u kolicima izvan trgovine ili kafića… wow”, govori Pjero Kargotić.

I radna je kultura drugačija, nastavlja. “U Hrvatskoj se često radi više nego što piše na papiru, a u Danskoj se strogo drži ravnoteža, posao je posao, a u privatni život se ne dira. Kao student sam radio u bistrou u kojem su čak i sick days plaćeni, a student sam. Nitko ne tjera da radiš prekovremeno”, tvrdi te dodaje kako je u Danskoj puno veći osjećaj sigurnosti i uređenosti. “Sve je predvidljivo, mirno i stabilno, dok je Hrvatska više ‘po osjećaju’, ali zato ima toplinu koju je teško nadomjestiti”, kaže.

To mu, kaže, najviše i nedostaje. “Ljudi, ona naša toplina, humor i spontanost koju jednostavno ne možeš pronaći tako lako. Nedostaju mi prijatelji, obitelj, zvuk cvrčaka na vrući ljetni dan. Naravno, nedostaje mi i lipo plavo more. Fali mi i hrana, pošto sam vegetarijanac, jednostavno je bolja ponuda veganskih namirnica u Hrvatskoj, pogotovo u Zagrebu. Dućani u Danskoj su mrvicu prejednostavni i imaš osjećaj kao da svakog proizvoda ima po jednu vrstu. Domaće pome, krastavci…”, kaže.

No, unatoč svemu, trenutačno mu više odgovara život u Danskoj. “Još uvijek nisam 100 posto svoj na svome, al’ trudim se. Imam svoje ljude, Kopenhagen je prozvan najboljim gradom za život drugu godinu zaredom i totalno ima smisla. Jednostavno je liveable i za ljude kreiran, od sustava, prometne infrastrukture, ekonomske stabilnosti, sigurnosti, reda i mira, otvorenosti među ljudima. Idealna država bila bi, govori, da spojimo hrvatsku spontanost, ljudsku toplinu i prognozu, a iz Danske da uzmemo red, mir, slobodu, stabilnost. Ne može bolje”, tvrdi.

No, najčudnije mu je u Danskoj koliko ljudi mogu biti opušteni oko vremena. “Doslovno ih ne dira ni kiša ni vjetar. Svi voze bicikle po olujama kao da je najnormalnija stvar na svijetu. Još mi je čudno i to što se sve planira tjednima unaprijed, kod nas se dogovorimo za kavu u pet minuta, a ovdje moraš ‘bookirati’ prijatelja 2 tjedna unaprijed. Osim kad se družim s mojim Splićanima, s njima sam na kavi za dva sata”, govori Pjero koji u Hrvatsku dolazi dva do tri puta godišnje, za Božić i Novu godinu, eventualno za proljeće i na ljeto stojim mjesec dana. Tada mu je i najdraže doći jer je tada u Danskoj od 18 do 26 stupnjeva na što još nije navikao, a u Hrvatskoj najmanje 30 i sunčano.

“Još uvijek ne znam gdje se dugoročno vidim. Ovdje imam mir, stabilnost i kvalitetu života koja mi paše u ovoj fazi života. Istovremeno, Hrvatska je moj dom i ne isključujem mogućnost povratka jednog dana, potencijalno u Zagreb. Za sada mi odgovara kombinacija: živjeti u Danskoj, a vraćati se u Hrvatsku kad god mogu. Ne razmišljam previše unaprijed, puštam da me život vodi, a gdje god završim, bit će zato što mi se u tom trenutku činilo ispravno”, kaže Pjero Kargotić koji u međuvremenu, do donošenja takve odluke, i puno putuje. Ubuduće će putovati i s Vandom, a putuje često: u posljednje dvije godine obišao je više od 10 zemalja te došao do brojke od 20 država. Najviše ga se dojmio Island gdje je bio u lipnju, a potom i Japan koji je posjetio na jesen.