Generacije Zagrepčana ovaj detalj nikad nisu vidjele: nakon 85 godina vraća se izvorni element Meštrovićeva paviljona

U srcu Zagreba, na Trgu žrtava fašizma, stoji jedna od najprepoznatljivijih građevina hrvatske metropole. Meštrovićev paviljon, monumentalna kružna zgrada sa staklenom kupolom, izvorno je sagrađen kao Dom likovnih umjetnosti, a tijekom burne povijesti mijenjao je i izgled i namjenu. Bio je izložbeni prostor, džamija i muzej, a svaka od tih faza ostavila je trag na njegovoj arhitekturi. Generacije Zagrepčana prolazile su kraj njega i posjećivale izložbe, no jedan njegov dio nisu mogli vidjeti od 1941. Zahvaljujući velikoj obnovi, izvorna konstrukcija prstenastog svoda uskoro će opet biti otkrivena, prvi put nakon 85 godina.

Kako je objasnilo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU), u novi armiranobetonski svod ugrađeno je čak 11.160 staklenih prizmi kroz koje će u galeriju ponovno ulaziti dnevno svjetlo. Postavit će se i spušteni stakleni strop prema izvorniku, a između njega i svoda nalazit će se sustav zamračivanja kojim će se količina svjetla prilagođavati izložbama.

No zašto je svod desetljećima uopće bio skriven? Sve je počelo tridesetih godina prošlog stoljeća, kad je u Zagrebu trebao biti podignut spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću. Za njegovu izradu odabran je kipar i arhitekt Ivan Meštrović, no on je predložio drugačije rješenje: izgradnju Doma likovnih umjetnosti. Nakon što mu je povjerena izrada idejne skice, izgradnja je počela 1934., a čitava zgrada dovršena je četiri godine poslije.

Jedan od njezinih najvažnijih elemenata bilo je prirodno svjetlo. Ono je u izložbene prostore ulazilo kroz staklene prizme koje su bile umetnute u armiranobetonsku kupolu. Dom je 1938. otvoren velikom izložbom ”Pola vijeka hrvatske umjetnosti”. No umjetnici ondje nisu dugo ostali.

Samo tri godine poslije, 1941., donesena je odluka da se zgrada pretvori u džamiju. Arhitekt Stjepan Planić projektirao je tri visoka minareta, dok je Zvonimir Požgaj bio zadužen za prilagodbu unutrašnjosti. Kako bi riješio problem toplinske i akustičke izolacije, ispod izvornog prstenastog svoda postavio je novi armiranobetonski svod i tako sakrio njegov izvorni izgled. Džamija je svečano otvorena 1944., no ni ona nije dugo trajala.

Nakon Drugog svjetskog rata srušeni su minareti, a u zgradu se 1949. useljava Muzej narodnog oslobođenja, poslije Muzej revolucije naroda Hrvatske. Početkom pedesetih uslijedila je još jedna velika intervencija. Prema projektu arhitekta Vjenceslava Richtera, središnjoj dvorani dodani su galerije i stubište, a 1951. kupola je prekrivena pa je prostor ostao bez izvornog dnevnog osvjetljenja.

Godine 1993. Dom je službeno vraćen Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Velika obnova počela je 2001., kad su se uklanjale konstrukcije nastale tijekom ranijih prenamjena. Uslijedilo je skidanje naslaga s kupole i svoda te slojeva izolacije kako bi se ponovno uspostavilo osvjetljenje dnevnim svjetlom, a obnovljena kupola i središnja dvorana otvorene su 2003. izložbom simboličnog naziva ”Svjetlo”.

No na potpunu obnovu ipak se čekalo još više od dva desetljeća. Nakon zagrebačkog potresa bili su potrebni i ozbiljni konstrukcijski zahvati, a početkom 2025. krenula je cjelovita obnova. Jedan od tehnički najzahtjevnijih dijelova bila je upravo kupola. Izvorne staklene prizme bile su u velikoj mjeri popucale, a konstrukcija oštećena dugogodišnjim preinakama, okolišnim utjecajima i potresima.

Postojeća konstrukcija zato je morala biti uklonjena, nakon čega je izvedena faksimilna rekonstrukcija koja zadržava izvornu geometriju i izgled. U novu centralnu kupolu ugrađeno je 4680 posebno izrađenih staklenih prizmi, dok ih je u prstenastom svodu još 11.160. Ukupno je, dakle, riječ o gotovo 16.000 komada! Završetak građevinskih radova planiran je za kraj ove godine, a veličanstveni Meštrovićev paviljon za javnost bi ponovno trebao biti otvoren u proljeće 2027.