Usred velebitske šume stoji drevni ugovor o vodi: ljudi su prije gotovo 2000 godina uklesali u stijenu tko smije do izvora

Velebit je čudesna planina. Koliko god je puta posjetim, uvijek me iznova iznenadi nekim detaljem, prekrasnim prizorom, pričom koju su ljudi u suradnji s prirodom ispisivali stoljećima. S planinom koju danas koristimo kao utočište za odmor i bijeg od gradskog stresa ljudi su živjeli stotinama, pa i tisućama godina. Za razliku od nas koji joj se danas divimo, ali je i uzimamo zdravo za gotovo, oni su znali sve njezine ćudi, živjeli u ritmu njezinih pravila i s ogromnim poštovanjem prema izazovima i problemima koje je donosila. Jedan od spomenika koji, skriven duboko u šumi, skriva djelić te povijesti je Pisani kamen.

Pisani kamen rijetko ćete naći među najpoznatijih i najposjećenijim velebitskim atrakcijama. Razumljivo, jer čudesnih mjesta na toj planini naprosto je previše. No kad čujete kakvu priču skriva poželjet ćete ipak i njemu posvetiti malo svoje pažnje. Jer kamen je to koji naizgled krije niz nepovezanih slova i riječi, a zapravo predstavlja drevni, 2000 godina star ugovor o vodi.

Pisani kamen je, moglo bi se tako reći, jedan od najneobičnijih pravnih dokumenata iz prošlosti. Nije napisan na pergamentu, ne čuva se u muzeju, nije pohranjen iza stakla nekog izložbenog prostora. Stoji točno tamo gdje su ga ljudi ispisali: duboko u velebitskoj šumi, na golemoj stijeni. Tih nekoliko redaka na latinskom jeziku govori koliko je bilo važno ono bez čega nitko ne može, a što danas, baš kao i sam Velebit, često uzimamo zdravo za gotovo. Taj ugovor odnosi se na vodu.

Mjesto koje se naziva Pisani kamen nalazi se iznad Kosinjskog Bakovca, u šumi Begovača, nedaleko od istoimenog izvora. Stranica Parka prirode Velebit navodi kako epigrafski spomenik potječe iz razdoblja između 1. i 4. stoljeća, dok ga pojedini noviji stručni radovi smještaju vjerojatno već u 1. stoljeće. U stijenu je uklesan dogovor između Ortoplina i Parentina, zajednica koje su živjele s različitih strana velebitskog prostora. Ortoplini su povezani s područjem današnje Stinice kod Jablanca, na primorskoj strani Velebita, dok se Parentini smještaju na ličku, kosinjsku stranu planine. Problem Ortoplina bio je vrlo praktičan. Njihovi su pašnjaci, navodi Park prirode Velebit, bili bez vode. S druge strane planine nalazio se dragocjeni izvor Begovača. I zato su dvije zajednice morale urediti nešto što bismo danas možda nazvali pravom služnosti prolaza i korištenja vode.

Na stijeni i danas piše: EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTHOPLINOS ET PARENTINOS. ADITUS AD AQUAM VIVAM ORTHOPLINIS PASSUS D LATUS I. Park prirode Velebit sadržaj prevodi kao dogovor kojim se Ortoplinima dopušta pristup „živoj vodi” stazom od 500 koraka, širokom jedan korak. Drugim riječima, antički sporazum nije tek načelno rekao: možete do vode. Odredio je i koridor kojim se smije prolaziti. Ako se rimski passus računa s približno 1,48 metara, 500 koraka odgovaralo bi otprilike 740 metara, dok bi širina jednog koraka bila oko metar i pol. Upravo se takve vrijednosti navode i u istraživanjima objavljenim na stranici Kosinj.net.

Posebno je zanimljivo što je Pisani kamen posljednjih godina detaljnije analiziran i s pravnog aspekta. Naime, novije pravne analize ističu da tekst ne govori izravno o presudi nakon sukoba, nego o sporazumu dviju zajednica o granici i pravu pristupa vodi. U pravnom smislu riječ je o uređenju prava prolaza i zahvaćanja vode, vrlo sličnom konceptima koje poznaje i suvremeno pravo, navodi istraživanje Ivana Milotića.

Upravo zato Park prirode Velebit Pisani kamen opisuje kao najstariji pravni akt koji regulira korištenje vode u našim krajevima. Zanimljiva je i formulacija aquam vivam, odnosno „živa voda”, što nije poetska figura, već označava činjenicu da se radi o vodi koja teče, odnosno izvoru, za razliku od vode skupljene u cisternama ili lokvama.

Da bi se zaista razumjela važnost ovog dokumenta na kamenu, valja razumjeti kako se nekad živjelo na Velebitu. U krškom krajoliku voda je bila resurs o kojem su ovisili ljudi, stoka i pašnjaci, a PP Velebit navodi da su upravo oko tih stvari najčešće nastajali sporovi i nesporazumi, kod kojih je rimska vlast nastupala kao arbitar. U blizini postoji još jedan važan trag takvih odnosa. To je Dolabelin kamen, otkriven između Stinice i Jablanca, kojim je uređeno razgraničenje između zajednica Bega i Ortoplina. On se danas čuva u arheološkoj zbirci Gradskog muzeja Senj.

Ta razliku od Dolabelinog kamena, Pisani kamen nije preseljen u muzej. Još uvijek se nalazi in situ, na izvornom mjestu u velebitskoj šumi. Natpis je uklesan u veliku vapnenačku stijenu, visoku oko pet i široku sedam metara i, unatoč gotovo dva tisućljeća izloženosti vremenu, velikim je dijelom ostao čitljiv. Ne nalazi se na nekim od najpopularnijih planinarskih ruta na Velebitu, no jedna je od kontrolnih točaka Velebitske planinarske obilaznice i može se obići.