Popeli smo se na 2275 metara i pogledali Triglav ravno u oči: izlet je idealan ako ne volite gužve i ne želite se penjati po sajlama

Volim planinariti, volim planine, brda i šumu, ali ako neki vrh uključuje iritantnu gužvu i sajlu, obično ću ga preskočiti koliko god lijep bio. Tako je nekako i s Triglavom. Već se godinama želim popeti na taj impresivni vrh, ali izrazito velika posjećenost i zahtjevan završni uspon stalno me drže podalje. Stoga sam mu se odlučila najprije približiti sa sigurne udaljenosti prije nego što mu jednog dana ipak dam šansu.

Nisam zbog toga nimalo požalila. Kad smo se uspeli na Tosc i kad se pred nama otvorio Triglav, prizor je bilo teško opisati. Doslovno smo stajali nasuprot njemu i gledali se oči u oči. To mi je otvorilo novu planinarsku dimenziju. Obično „osvajaš“ vrhove, penješ se, znojiš i patiš kako bi na kraju stao na njih. Ovaj put cilj je bio stati nasuprot vrhu. Osjećaj je bio kao da sam se našla prsa o prsa s Triglavom, najvišom slovenskom planinom i jednim od najupečatljivijih vrhova u našoj regiji.

Kako bismo se popeli na Tosc u Sloveniji, visok 2275 metara, i istoga se dana vratili u Zagreb, nije bilo prostora za izležavanje. Oko šest ujutro već smo bili na cesti. Do Rudnog polja na Pokljuki, najčešćeg polazišta za ovu turu, iz Zagreba treba otprilike dva i pol sata vožnje. Automobil smo ostavili na velikom parkiralištu kod vojarne, natovarili ruksake i krenuli.

Do vrha nas je čekalo nekih desetak kilometara hoda i nešto više od tisuću metara stvarnog uspona. Za uspon se računa oko tri sata i 50 minuta, no taj broj ovisi o tempu, pauzama i zastajkivanjima zbog prizora koje jednostavno morate fotografirati. Povratkom istim putem cijela tura naraste na nekih 20 kilometara.

Od Rudnog polja krenuli smo širokom makadamskom cestom u smjeru Triglava, a nakon desetak minuta stigli do skijališta. Put dalje vodi prema Studorskom prevalu i ubrzo ulazi u smrekovu šumu. Staza je široka, dobro ugažena i većinom se umjereno penje. Na pojedinim dijelovima teren se nakratko izravna pa ponovno povuče prema gore. Krajolik se ne otkriva odjednom.

Najprije smo hodali među visokim smrekama, a zatim su se kroz njih počeli pojavljivati prvi ozbiljniji planinski obrisi. Šuma se prorjeđuje, zelenilo postaje niže, kamenja je sve više, a horizont sve širi. Negdje usput prestala sam gledati samo u stazu pred nogama jer je okolina stalno odvlačila pogled. I srce počne ubrzano kucati. Tko stvarno voli planine, poznaje taj osjećaj. Kao kad ugledaš svoju simpatiju. Koliko god puta bila u planinama, nešto u meni reagira kao da sve vidi prvi put.

Nikada se neću prestati čuditi prizorima koje priroda može složiti bez potrebe da se nekome svidi. Kad smo stali i okrenuli se oko sebe, shvatili smo koliko smo se izdigli iznad svega što je još prije nekoliko sati izgledalo veliko. Taj trenutak za mene uvijek ima neku iscjeliteljsku moć. Ništa nije tako veliko, nemoguće ili neosvojivo kao što se čini na samom početku.

Put prema Toscu nije tehnički zahtjevna visokogorska avantura. Nema sajli ni penjanja rukama, što mi je svakako odgovaralo, ali nije ni šetnjica Maksimirom. Do vrha se svladava nešto više od tisuću metara stvarnog uspona, pa su kondicija, dobre gojzerice i oprez itekako potrebni.

Nakon Studorskog prevala staza se kratko spušta, a zatim vodi bočno preko padine uz nekoliko manjih uspona i spustova. Na padinama Tosca dolazi se do odvojka: glavna markirana staza nastavlja prema Vodnikovu domu i Triglavu, a prema Toscu se odvaja neoznačena, ali dobro vidljiva staza.

Tu počinje najzahtjevniji dio uspona, barem za mene. Staza se naglo i dosta strmo penje preko travnate padine, a pod nogama je mjestimice rastresita i skliska zemlja pa svaki korak traži više pažnje. Taj mi je dio ostao u sjećanju kao najneugodniji zato što dolazi iznenada nakon dotad prilično ugodnog uspona.

Kad ga se prijeđe, teren se smiri i staza se gotovo poravna. Nakon kraćeg prijelaza preko strmije padine izlazi se na blaži teren i potom na Mali Tosc, visok 2233 metra. Odande se glavni vrh već jasno vidi. S Malog Tosca staza se kratko spušta, prolazi uz veliku vrtaču i kroz nekoliko blagih udolina, a zatim ponovno kreće prema gore. Teren postaje kamenitiji, a nakon tog dijela izlazi se pod završnu padinu Tosca.

Na vrhu nas je dočekao široki travnati plato koji u okruženju oštrih julijskih vrhova djeluje nestvarno. S Tosca se otvara pogled prema Velikom i Malom Draškom vrhu, Viševniku, Mišelj vrhu, Debelom vrhu i Kanjavcu, dok se ispod sjeveroistočne strane planina strmo ruši prema dolini Krme.

Ali sve to na nekoliko trenutaka postane sporedno. Jer ravno nasuprot stoji Triglav. Ogroman, siv i toliko blizu da više ne izgleda kao silueta s fotografija. Vide se stijene, grebeni, udubine i cijela golema masa planine. Možda mi je upravo taj pogled prvi put dao osjećaj stvarnih razmjera planine na koju se već godinama spremam. Kad stojiš na njezinu vrhu, nemaš priliku vidjeti je. Kada stojiš na Toscu, imaš osjećaj da ti je netko preko puta postavio cijelu planinu samo zato da je dobro proučiš. Taj mi se osjećaj možda svidio i više od klasičnog zadovoljstva dolaska na vrh.

No dolazak na vrh tek je pola puta. Do automobila su nas čekali sati povratka istim putem. Silazak je brži, ali upravo tada treba dodatno uključiti glavu. Tijelo je već umorno, noge teže, koncentracija slabija i na sipkim dijelovima dovoljan je neoprezan korak da završite na stražnjici. Priznajemo, nama se to dogodilo nekoliko puta. Kad smo ponovno ugledali automobil na Rudnom polju, bili smo iscrpljeni. Sjeli smo, pojeli nešto i dali tijelu vremena da se vrati u normalu prije još dva i pol sata vožnje. U Zagreb smo stigli tek oko 22 sata.

Može se, dakle, Tosc iz Zagreba odraditi kao jednodnevni izlet. Mi smo živi dokaz. Ali bih nakon tog dana ipak malo korigirala početni entuzijazam. Iskustvo je bilo prekrasno i pogled s vrha vrijedio je svakog koraka, ali sljedeći bih put možda ipak rezervirala smještaj negdje u Sloveniji. Nakon cjelodnevnog hodanja Julijskim Alpama puno bolje zvuče tuš, večera i krevet nego još dva i pol sata autoceste do Zagreba.