Usred Dalmatinske zagore krije se deset misterioznih bunara. Nitko ni danas ne zna tko ih je sagradio ni koliko su stari

Krš, kamen, suhozidi i škrta vegetacija: tako izgleda tipičan krajolik Dalmatinske zagore, jednog od najposebnijih dijelova Hrvatske. No usred tog naizgled surovog prostora krije se zelena dolina koja kao da je s nekog drugog planeta. I upravo ondje, na livadi okruženoj šumom i brežuljcima, smjestilo se deset gotovo pravilnih kamenih krugova ispunjenih vodom. Vodimo vas na bunare Rajčica, jedno od najzanimljivijih, ali nedovoljno istraženih lokaliteta veličanstvene Dalmatinske zagore.

Bunari Rajčica nalaze se u predjelu Nišćanski gaj, nedaleko od sela Nisko, na području općine Klis. Čini ih deset bunara ograđenih suhozidima i jedna veća, zajednička lokva koja se koristila za napajanje stoke. Kameni krugovi između Niskog i Matasa nastali su slaganjem nepravilno obrađenog kamenja bez vezivnog materijala, tradicionalnom suhozidnom tehnikom. Ograđeni su jednim redom kamena, a u njihove obzide ugrađene su stepenice kojima se možete spustiti do vode. Uz njih možete vidjeti i kamenice, kamena korita iz kojih se napajala stoka.

No tko je zapravo sagradio bunare? Kad su nastali? I zašto baš na tom mjestu? Odgovora na ova pitanja ni danas nema. O njihovom podrijetlu postoje različite teorije i lokalne predaje, a jedna od njih kaže da potječu još iz rimskog doba. Zato ih neki nazivaju i rimskim bunarima.

Prema drugoj, bunari navodno datiraju iz vremena osmanske vlasti, ali nijedna od tih teorija nije potvrđena arheološkim istraživanjima. Zagonetno je čak i samo ime doline: naime, ni dan-danas nije poznato odakle potječe neobičan, ali zvučan naziv Rajčica.

Najstariji poznati povijesni trag o bunarima pronađen je na austrijskoj katastarskoj karti sela Niskog iz 1829. godine. Iako im je podrijetlo obavijeno velom tajne, njihova namjena dobro nam je poznata. U prošlosti su bili iznimno važni stanovnicima Niskog i okolnih naselja, koji su se uglavnom bavili poljoprivredom i stočarstvom. Ondje se napajala stoka, ali voda se odnosila i u kućanstva, za svakodnevne potrebe obitelji.

U Niskom se nekad točno znalo koji bunar pripada kojoj obitelji, odnosno kojem komšiluku. To dovoljno govori o važnosti vode i načinu na koji se organizirao život u ovom dijelu Dalmatinske zagore. Rajčica je bila i mjesto susreta. Dok su odrasli dolazili po vodu ili napajali životinje, djeca su se ondje družila, a neka su u ovim bunarima navodno naučila i plivati.

Jedna od najpoznatijih priča o Rajčici kaže da bunari nikad nisu presušili, čak ni tijekom velikih suša. Na području gdje je površinska voda rijetka, deset kamenih bunara i velika lokva usred zelene doline predstavljaju zaista neobičan prizor. Njihova vrijednost nije prošla nezapaženo. Bunari Rajčica 2017. proglašeni su zaštićenim nepokretnim kulturnim dobrom i upisani u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Premda su mještanima odavno poznati, šira javnost za njih dugo nije znala, ponajviše zbog njihove skrovite lokacije i otežanog pristupa. No i to se počelo mijenjati nakon uređenja prometnice koja povezuje Brštanovo, Nisko i Matase. Danas Rajčica privlači ljubitelje prirode, šetače i fotografe, a zanimljiva je i kao odredište za izlet iz Splita i okolice.