Skupljao je smeće 33 godine i od njega vlastitim rukama izgradio tornjeve visoke 30 metara. Danas su zaštićena znamenitost

Teško je zamisliti što se nekome mora motati po glavi da bi pune 33 godine skupljao razbijene boce, odbačene pločice, staklo i stari metal, a zatim od svega toga gradio tornjeve u dvorištu vlastite kuće. Još je teže povjerovati da je u tome uspio bez građevinskih strojeva, nacrta i stručne pomoći. Upravo je to napravio talijanski imigrant Simon Rodia, čije su konstrukcije pod nazivom Watts Towers danas među najpoznatijim umjetničkim znamenitostima Los Angelesa. A malo je nedostajalo da završe pod bagerima.

Sabato Rodia, poznat kao Simon Rodia, rođen je 1879. godine u južnoj Italiji, a u SAD se doselio kao tinejdžer. Radio je različite fizičke poslove, uključujući postavljanje keramičkih pločica. Kako piše Los Angeles Times, 1921. godine kupio je kuću uz željezničku prugu u četvrti Watts, tada rubnom dijelu Los Angelesa. Imao je 42 godine kada je počeo graditi nešto za što, čini se, nije imao ni konačan plan ni predviđen rok završetka.

Po gradu je skupljao odbačene boce, krhotine porculana, ogledala, keramičke pločice i komade metala. Njegovo se dvorište postupno pretvaralo u gradilište puno materijala koje drugi nisu željeli. Iz zemlje su počele izranjati čelične konstrukcije, a s godinama su rasle toliko da su nadvisile susjedne kuće. Rodia je cijeli kompleks nazvao Nuestro Pueblo, odnosno „Naše selo”. Mi doista ne znamo kako bismo reagirali da nam susjed ima ovakve sklonosti.

Međutim, Talijan je očito bio nezaustavljiv u svom naumu pa je tijekom sljedeća tri desetljeća podigao 17 povezanih konstrukcija: tri velika tornja, lukove, zidove i manje skulpturalne elemente. Najviši toranj doseže približno 30 metara, otprilike koliko i desetokatnica. Njihova je osnova čelična, a površine su prekrivene mortom u koji je Rodia utiskivao staklo, keramiku i školjke. Upravo zato tornjevi izbliza izgledaju kao golem mozaik sastavljen od tisuća sitnih predmeta.

Pritom nije koristio dizalice, skele ni zavarivanje. Šipke je savijao ručno i povezivao žicom, a kako su tornjevi rasli, penjao se po samim konstrukcijama. Budući da je morao zarađivati za život, često je radio navečer i vikendima. Među djecom koja su ga promatrala bio je i budući jazz glazbenik Charles Mingus, koji se poslije prisjećao njegova upornog građenja i neprestanog mijenjanja pojedinih dijelova.

Dok smo promatrali ove građevine, neprestano smo se pitali: zbog čega je čovjek toliko vremena i energije posvetio tom pothvatu? Na to pitanje nema sasvim pouzdanog odgovora. Povjesničari umjetnosti u tornjevima su prepoznavali utjecaje talijanskih vjerskih svečanosti, zvonika i brodskih jarbola. Rodia je spominjao Marka Pola i Kristofora Kolumba, a pojedini dijelovi kompleksa doista podsjećaju na brod. Prema pisanju Los Angeles Timesa, želio je napraviti nešto što nitko drugi nema.

Godine 1954., nakon 33 godine rada, jednostavno je prestao. Imao je 75 godina, imanje je prepustio susjedu i preselio se u sjevernu Kaliforniju, bliže sestri. Nikada se nije vratio. Njegov odlazak povezivao se s umorom, zdravljem i vandalizmom, no konačan razlog nije utvrđen. Poprilično bizaran slučaj koji nema svoj jasan razlog stvaranja i završetka. Nekoliko godina poslije sudbina tornjeva našla se u rukama gradskih vlasti.

Los Angeles je 1957. naredio uklanjanje konstrukcija smatrajući ih opasnima jer su izgrađene bez potrebnih dozvola i stručnog nadzora. Umjetnici, arhitekti i građani pokrenuli su akciju spašavanja, a inženjer Bud Goldstone predložio je ispitivanje stabilnosti.

Toranjevi su izdržali test, a nalog za rušenje naposljetku je povučen. Rodia nije prisustvovao testiranju. Umro je 1965., a njegovi su tornjevi kasnije stekli status američkog nacionalnog povijesnog spomenika. Danas se uz njih nalazi umjetnički centar, a kompleks privlači posjetitelje iz cijelog svijeta. Teško je pronaći bolji primjer koliko daleko mogu dogurati nečija mašta i upornost te kako od nečega naizgled besmislenog ostane spomenik za buduće generacije.