U talijanskom gradiću nona nam je s balkona nudila smještaj za 20 eura! Odbili smo je, obišli cijeli grad i na kraju joj ipak pokucali na vrata

Prema definiciji Hrvatske enciklopedije reportaža je novinarska vrsta koja počiva na aktualnosti, vjerodostojnosti, važnosti i zanimljivosti. Međutim, s obzirom na to da živimo u vremenu u kojem je praktički sve postalo vijest, važnost i zanimljivost nečega sve više ovise o tome tko ih i kako predstavlja. Ovaj put sam i ja odlučila uzeti malo slobode i odrediti što zaslužuje biti tema jedne putopisne reportaže. Odmaknut ću se od njezina klasičnog poimanja i ispričati priču o antičkom talijanskom gradu kroz njegove suvremene stanovnike, jer na kraju krajeva, emocije oblikuju ljudi, a ne beživotno kamenje.

Sutri je bio još jedan od onih talijanskih gradova kojem smo se prikrali koračajući. Nije nas očekivao, a bome nismo ni mi očekivali njega takvoga. Još jedan šarmantan gradić na uzvisini, podno kojeg leži povijest toliko stara da je čovjek teško može pojmiti. Arheološki nalazi potvrđuju da je ovaj prostor bio naseljen još u 10. stoljeću prije Krista. Tu je i rimski amfiteatar isklesan u vulkanskoj stijeni, nekropola sa 64 grobnice, drevno svetište boga Mitre, pa čak i priča o svetom Petru, koji se, prema lokalnoj predaji, također nekako našao u toj povijesti. Sutri je 728. godine odigrao i važnu ulogu u nastanku Papinske Države. Za gradić takvih dimenzija ovo je poprilično impresivan životopis.

Ipak, sve te grandiozne informacije i sama povijest grada pale su u drugi plan zbog ljudi, barem u našem slučaju. Nakon što smo obišli amfiteatar i drevne grobnice, napravili smo još jedan prilično nezainteresiran krug po arheološkom lokalitetu. Koliko god me povijest zanimala, ponekad mi je teško shvatiti što bih zapravo trebala osjećati pred nečim što je staro dvije ili tri tisuće godina. Informaciju mogu prihvatiti, ali njezine razmjere baš i ne mogu pojmiti. Pred nama su bili ostaci nečega što je nekada bilo važno, a danas je toliko neprepoznatljivo da bismo, bez prethodnog informiranja, vjerojatno prošli pokraj svega bez osobitog zanimanja.

Stoga smo se uputili gore prema Sutriju, uspeli se jednom od ulica i stigli na Piazza del Comune, glavni gradski trg, u čijem se središtu nalazi velika kamena fontana. A što tek reći o mojoj fascinaciji starim gradskim zdencima! Jednostavno ih volim. Fascinira me pomisao koliko je voda nekada bila važna ljudima, dok je nama danas toliko dostupna da je gotovo i ne primjećujemo. A kad se još jedan takav zdenac nađe u ugodnoj sjeni usred ljetnog zvizdana, teško mi je zamisliti bolje mjesto za predah. Smjestili smo se na topli kamen i uživali u miru.

Dok smo odmarali, na balkonu stare zgrade s lijeve strane zdenca pojavila se starija gospođa i počela nešto dovikivati. Isprva nismo obraćali pozornost, ali bila je toliko uporna da smo na kraju shvatili kako se obraća upravo nama. Ukratko, pozivala nas je da prenoćimo u njezinu stanu. Nudila nam je sobu, ručak, večeru i doručak za smiješnu svotu novca, a sve je izgovarala toliko glasno i odlučno da smo imali osjećaj kako sudjelujemo u nadrealnoj predstavi.

Nismo znali podsjeća li nas više na nešto simpatičniju talijansku verziju Dahmera ili, ako ćemo biti romantičniji, na frustriranu Juliju čija je ljubavna priča imala drugačiji završetak. Naravno da smo odbili. Ponuda nam je bila suviše neobična, a kako gospođa nije prestajala dozivati, odlučili smo se maknuti od zdenca.

Naša odluka ubrzo se pokazala poprilično lošom. U hostelu u kojem smo planirali prenoćiti sve su sobe bile popunjene. Iznenađeni, jer Sutri baš i nije mjesto za koje biste očekivali da je toliko traženo među turistima, zamolili smo vlasnicu da nam preporuči drugi smještaj. Uputila nas je prema samostanu časnih sestara, uvjerena da će ondje biti mjesta. Međutim, ni ondje nismo bili osobite sreće. Nakon što smo pozvonili, preko portafona začuo se ženski glas koji nam je kratko objasnio: „Siamo chiusi” odnosno “zatvoreni smo”. Dakle, morali smo nastaviti potragu.

Nastavili smo razgledavati Sutri i tražiti svoj smještaj. Središnjim dijelom prolazi glavna ulica, dok se prema rubovima odvajaju manji prolazi i uličice, među kojima se izmjenjuju stambene kuće, stare palače i trgovi. Arhitektura je tipično talijanska, pomalo neuredna u svojoj skladnosti, s pročeljima na kojima se vide tragovi različitih razdoblja. Takva mjesta posebno volim jer se njima može satima lutati bez određenog cilja.

Koliko smo dugo hodali, teško mi je procijeniti, ali dovoljno da shvatimo kako se događa nešto neobično. Gdje god smo pokucali, odgovor je bio isti. Sve je popunjeno. U gradu u kojem smo susretali tek rijetke prolaznike za nas jednostavno nije bilo mjesta. Tek pedesetak kilometara od Rima, Sutri je očito bio idealno mjesto za smještaj raznih putnika.

Razočarani, vratili smo se ponovno na Piazza del Comune, odlučni da predahnemo kod zdenca i krenemo prema drugom gradu. Međutim, nismo se stigli ni smjestiti kada se na balkonu ponovno pojavila naša gospođa. Kao da je čekala naš povratak, opet je počela dovikivati da kod nje ima mjesta. Situacija je sada već poprimila komične razmjere. Obišli smo dobar dio grada, odbile su nas čak i časne sestre, a jedina osoba koja nam je uporno nudila smještaj bila je ona od koje smo praktički pobjegli.

I što smo drugo mogli? Pogledali smo se i odlučili riskirati. Uostalom, jednom se živi, a ako će nam neka talijanska nona biti kraj, možda to i nije toliko loš završetak jednog putovanja. Prošli smo kroz teška drvena vrata stare zgrade iza kojih nas je dočekao mračan i hladan hodnik s prekrasnim stubištem. Na drugom katu čekala nas je, pravim imenom, gospođa Francesca, vidno sretna što smo konačno prihvatili njezin poziv. Odvela nas je u sobu i predala nam ključ. Činilo se da je shvatila koliko smo skeptični i odmah nam je time željela pružiti barem neko jamstvo da smo u njezinu stanu sigurni.

Nismo se stigli ni smjestiti kako treba, a uslijedilo je još jedno iznenađenje. Naša domaćica nakratko je nestala, a potom se vratila s ručkom i desertom, pokazala hladnjak prepun namirnica i objasnila da se slobodno možemo poslužiti svime što pronađemo.

U stanu je bilo još ljudi, raspoređenih po sobama, pa smo shvatili da naša Julija očito ima vlastiti, prilično originalan način bavljenja turizmom. Nisu joj trebale internetske platforme ni oglasi. Imala je balkon, dovoljno snažan glas i, pokazalo se, poprilično dobar osjećaj za ljude kojima treba prenoćište. Za sve nam je uzela 20 eura i jednostavno nestala.

I dan-danas nevjerojatno mi je kada se prisjetim tog događaja. U grad smo stigli s namjerom da upoznamo njegove antičke spomenike, a završili smo u stanu nepoznate Talijanke koja nas je praktički natjerala da prihvatimo njezino gostoprimstvo. Ne znam ništa više o Francesci. Ne znam koliko je dugo iznajmljivala sobe ni zašto je goste tražila dovikujući s balkona. Možda je njoj sve to bilo sasvim normalno, a samo smo mi od običnog poziva na prenoćište uspjeli napraviti scenarij za kriminalistički film.

Sutri je grad s nekoliko tisuća godina povijesti, rimskim amfiteatrom, etruščanskim grobnicama i važnim mjestom u povijesti Papinske Države. O svemu tome mogla bih napisati još nekoliko stranica, ali kada danas pomislim na taj grad, prva mi pred oči dolazi naša glasna i frustrirana Julija na balkonu, koja neumorno doziva dvoje tvrdoglavih putnika.